Kazivanja o Vjerovjesnicima ( Sulejman a.s )

Još od onih davnih vremena kada su se, nakon izlaska iz Egipta i lutanja pustinjom u trajanju od četrdeset godina, pod vodstvom Jošue ibn Nuna, nasljednika Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, naselili u Ken'anu, Svetoj zemlji koju je dragi Bog, Allah darovao Svome prijatelju Ibrahimu, alejhisselam, i svim njegovim valjanim potomcima, Israilćani (Benu Israil) su živjeli životom koji je, između ostalog, bio okarakterisan povremenim ratovima protiv mnogobožačkih naroda koji su živjeli u regionu (Amalićani, Filistejci, Moabćani i drugi). Israilćani, Allahov odabrani narod, kao jedini muslimani u regionu, bili su nosioci Allahove vjere i očuvanja njezine čistoće.

Pošto je status odabranog naroda nosio i svoju odgovornost, to su bili u stalnoj obavezi džihada, borbe da Allahova Riječ bude gornja, da dobro, pravda i moral nadjačaju zlo, nepravdu i nemoral. Njihova ''ratna sreća'' direktno je bila ovisna o čistoći i iskrenosti njihove vjere, pa bi oni u ratovima sa mnogobožačkim narodima pobijeđivali uvijek onda kada je njihova vjera bila jaka i, obratno, uvijek su ih stizale kušnje poraza kada bi njihova vjera oslabila.

Tako je bilo stoljećima.

Za svo to vrijeme njihova vodilja bio je Tevrat, Allahova Knjiga, koja je objavljena Mūsāu, alejhisselam, na Sinajskoj gori. To je bila cjelovita Uputa koja ih je upućivala kako da budu u Allahovom zadovoljstvu i milosti u svim segmentima života. Gospodar svih svijetova im je, jednog za drugim, slao Svoje poslanike koji su im Knjigu ispravno tumačili i koji su ih predvodili kako u duhovnom tako i u svjetovnom životu. I to je bila još jedna njihova specifičnost jer su oni bili jedini narod u regionu koji vijekovima nije imao kralja.

Tevrat je bio prvobitno objavljen na kamenim pločama i još je Mūsā, alejhisselam, dao da se napravi drveni kovčeg optočen zlatom u kojem su se čuvale i nosile kamene ploče sa Tevratom.[1] Taj Kovčeg je, bez obzira na to što je kasnije Tevrat bio prepisan na papir, ostao jedna od najvećih Allahovih svetinja jer je bio obasut Njegovim bereketom i svetošću. Benu Israil su ga zvali Zavjetnim kovčegom i za njih je on predstavljao simbol stalnog Allahovog prisustva. Čuvali su ga u posebnom Šatoru, koji je za njih u stvari bio Sveti Allahov Hram.

Emanet hizmeta tom Hramu su čuvali pripadnici posebno odabranog plemena Levita, koji su imali svoj poseban zakonik, strožiji nego li drugi Israilćani. Kada bi duže boravili na nekom području oni bi tu postavili Šator i hodočastili ga čineći ibadet dragom Allahu, prinoseći Mu žrtve paljenice i upućujući Mu dove.

Moguće da im je Sveti šator predstavljao i kiblu, pravac kuda su okretali svoja lica prilikom svakodnevnih molitvi dragom Allahu, a On najbolje zna da li je uistinu bilo tako.[2] Kada bi išli dalje, onda bi ga sklopili i nosili sa sobom. Posebna čast, ali i odgovornost, je pripadala onim svećenicima Levitima koji su bili zaduženi da nose Zavjetni kovčeg.​

Tako je bilo za vrijeme njihovog boravka u pustinji i za vrijeme osvajanja Ken'ana.

Nakon što su se konačno naselili u Ken'anu oni su prvobitno podigli Šator na Betelu u Jerusalemu i tu čuvali Zavjetni kovčeg. On je tu ostao neko vrijeme, odnosno sve dotle dok Jerusalem nisu osvojili neki njihovi neprijatelji (nije nam poznato koji), nakon čega su Sveti šator sa Zavjetnim kovčegom, pretpostavljamo, jedno vrijeme čuvali u Gilgalu da bi ga potom prenijeli u Šilo.[3]

S obzirom na centralno mjesto i najveći duhovni značaj koji je u tradiciji Benu Israila Sveti šator zajedno sa Zavjetnim kovčegom unutra pohranjenim imao, svećenici koji su hizmetili Svetište su imali privilegovan status među svim plemenima Israila. Naročito je cijenjena i, dakako, odgovorna bila funkcija vrhovnog svećenika.

Negdje na samom kraju povijesnog perioda koji je judeo-kršćanska tradicija nazvala Doba sudaca funkciju vrhovnog svećenika Israilćana obavljao je čovjek poznat po imenu Helije (Eli). U to doba Sveti šator je bio postavljen u mjestu Šilo i bilo je uobičajeno da ga tamo, u vrijeme određeno propisima Tevrata, hodočaste svi Israilćani. Helije je tako za vrijeme svoje dugogodišnje svećeničke službe imao prilike promatrati mnoge ljude kako vrše ibadete dragome Allahu u Njegovom svetištu i vidjeti najrazličitije stvari, ali mu je ponašanje jedne žene posebno zapalo za oko.

Ona je u skrušenom molitvenom položaju ostala izuzetno dugo, mnogo duže nego što je Helije ikada prije vidio. Glas joj se uopće nije čuo, samo se moglo primijetiti micanje njezinih usana koje je, moguće, bilo praćeno i blagim gibanjem tijela. Sve se to Heliju učini sumnjivim i on pomisli da je žena pijana. Vrhovni svećenik osjeti u sebi ljutnju zbog ''drskog'' ponašanja ''pijane'' neznanke na tom svetom mjestu, pa je odluči opomenuti zbog toga.

Međutim, kad joj se obrati, Helije vidje da to uopće nije pijanstvo već duboka molitva iz srca praćena velikom ljubavlju prema dragome Bogu. Plemenita vjernica se zvala Ana i došla je na to mjesto da bi se u osami pomolila dragom Allahu u uputila Mu dovu da joj podari sina. Ana je bila ojađenja svojom sterilnošću i molila je dragoga Allaha da joj podari sina, zavjetovavši se da će ga, čim ga odbije od dojenja, predati da bude čitavoga svog života na službi Svetom šatoru.

Dragi Allah je ispunio dove ove čestite vjernice, pa su ona i njezin muž uskoro bili blagoslovljeni rođenjem sina. Srećna majka mu je dala ime Samuel.[4] Čim dijete bi odbijeno od dojenja, Ana ga, ispunjavajući svoj zavjet, odnese u Šator i povjeri ga Heliju na čuvanje i odgoj. S obzirom da je plemenita vjernica, samo zato da bi ispunila svoj zavjet, imala snage da u sebi zatomi majčinsku ljubav i svojega toliko iščekivanoga jedinca bez imalo dvoumljenja trajno odvoji od sebe davši ga na hizmet Svetom šatoru, dragi Allah je nagradi između mnogih drugih blagodati i time da je ona kasnije dobila još tri sina i dvije kćeri.

Tako je mladi Samuel, alejhisselam, od svoga rođenja bio pod posebnom pažnjom i zaštitom dragoga Allaha i od najranijega djetinjstva živio je u Svetištu pripremajući se da jednoga dana postane svećenik. Međutim, dragi je Allah Svom čestitom i plemenitom robu Samuelu, alejhisselam, odredio mnogo značajniju ulogu od svećeničke, ulogu Njegovoga vjerovjesnika.

Prva je Objava Samuelu, alejhisselam, spuštena jedne noći dok je spavao u Svetištu. Iz sna ga je probudio glas koji ga je zvao po imenu. Pomislivši da ga to doziva njegov učitelj Helije, Samuel, alejhisselam, se odmah odazvao i požurio ka odaji velikoga svećenika. U prvi mah Helije nije prepoznao bīt Samuelovoga, alejhisselam, doživljaja i samo mu je rekao da ga on nije zvao i poslao ga nazad na spavanje. Međutim, kako se to ponovilo iste noći još dva puta, Helije je konačno shvatio o čemu je riječ i uputio je savjet

Samuelu, alejhisselam, da se, ako ponovo čuje isti poziv, na njeg' odazove uz slavljenje i veličanje dragoga Boga i zahvalu Njemu, te pažljivo sasluša sve ono što mu bude rečeno. Samuel, alejhisselam, je poslušao savjet svog učitelja i kad je ponovo iste noći čuo poziv[5] odazvao mu se i primio svoju prvu Objavu, te ujedno čast, emanet i odgovornost statusa Allahovoga vjerovjesnika narodu Benu Israila.​