Alija Nametak, novovjekovni Bašeskija
Alija Nametak, bosanskohercegovački pripovjedač, dramatičar i folklorista rodio se 6. marta 1906. godine u Mostaru. Na bolji svijet preselio je 8. novembra 1987. godine. Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, nakon čega upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirao srpsko-hrvatski jezik i književnost, te francuski i ruski jezik. Prvim novelističkim tekstovima javio se upravo u zagrebačkim književnim časopisima za vrijeme studija (Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo).
U Sarajevo je došao 1930. godine, gdje je bio urednik Novog Behara. Radio je i kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Tehničkoj školi i Učiteljskoj školi. Jednu školsku godinu proveo je i kao profesor u Podgorici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao lektor i intendant Narodnog pozorišta u Sarajevu, zbog čega je, između ostalog, osuđen na petnaest godina zatvora. Prije nego što je završio u zatvoru, Alija Nametak objavio je knjige Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944) i Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945).
U izvještaju o radu KPD Zenica upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova (Odjeljenju za izvršenje kazni), od decembra 1946. godine, navodi se: “Najveća kazna izrečena je osuđeniku prof. Aliji Nametku, koji je pokušao proturiti jedan svoj dnevnik sastavljen u ovom Domu za vrijeme njegove istrage. U dnevniku je iznosio najveće laži i izmišljotine, kojima su vrijeđane naše narodne vlasti i razni rukovodioci pri ovome Domu. Dnevnik je ustupljen naslovu, te molimo da se dobro pregleda i ustanovi da li postoje možda i nova krivična djela ovog osuđenika. Za ovaj njegov prestup Uprava ga je kaznila najvećom kaznom koju predviđa Kućni red, a to je da su mu kombinirano izrečene sve vrste kazni predviđenih u Kućnom redu, izuzev preseljenja iz jednog KPD u drugi, što je kompentencija naslova.”
U arhivi KPD Zenica sačuvan je i arhiviran dokument s podacima o osuđeniku: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”
Nametak, ustvari, uopće nije služio ustaškom pokretu, već je u teškom vremenu okupacije nastojao sačuvati dostojanstvo radeći na afirmaciji kulture, kako je primijetio i Nadan Filipović: “Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije ‘partizanski osloboditelji’ su ga osudili na petnaest godina teške robije samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine”, ističe Filipović u tekstu (T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak.
Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, novovjekovni Bašeskija – kako Aliju Nametka oslovljavaju neki autori zbog njegove knjige Sarajevski nekrologij – ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka 1966. i Tuturuza i šeh Meco 1978), i to u Zagrebu, jer u Bosni i Hercegovini prostora za objavljivanje Nametkovih knjiga tada nije bilo. Ipak, njegovo je književno djelo dugo ostalo u sjeni biografije i činjenice da je, iako nevin, osuđen na robiju kao “sluga ustaškog pokreta”.
Alija Nametak intenzivno se bavio skupljanjem i objavljivanjem usmene književnosti i etnografske građe. Putovao je po Bosni i Hercegovini, a poslije i po Turskoj, bilježeći i snimajući načine upotrebe lingvističkog koda bosanskog jezika u raznolikim skupinama Bošnjaka. Fehim Nametak prisjeća se da je njegov otac često putovao s magnetofonom i snimao živi bosanski jezik po Bosni i po Turskoj. Jedan dio tog rada sačuvan je u Zemaljskom muzeju, gdje je radio na Institutu za proučavanje folklora. Vrlo mali dio tog rada je publiciran, možda 5-6% od svega što je snimio, piše bh. sedmičnik
Stav.ba
Alija Nametak, bosanskohercegovački pripovjedač, dramatičar i folklorista rodio se 6. marta 1906. godine u Mostaru. Na bolji svijet preselio je 8. novembra 1987. godine. Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, nakon čega upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirao srpsko-hrvatski jezik i književnost, te francuski i ruski jezik. Prvim novelističkim tekstovima javio se upravo u zagrebačkim književnim časopisima za vrijeme studija (Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo).
U Sarajevo je došao 1930. godine, gdje je bio urednik Novog Behara. Radio je i kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Tehničkoj školi i Učiteljskoj školi. Jednu školsku godinu proveo je i kao profesor u Podgorici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao lektor i intendant Narodnog pozorišta u Sarajevu, zbog čega je, između ostalog, osuđen na petnaest godina zatvora. Prije nego što je završio u zatvoru, Alija Nametak objavio je knjige Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944) i Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945).
U izvještaju o radu KPD Zenica upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova (Odjeljenju za izvršenje kazni), od decembra 1946. godine, navodi se: “Najveća kazna izrečena je osuđeniku prof. Aliji Nametku, koji je pokušao proturiti jedan svoj dnevnik sastavljen u ovom Domu za vrijeme njegove istrage. U dnevniku je iznosio najveće laži i izmišljotine, kojima su vrijeđane naše narodne vlasti i razni rukovodioci pri ovome Domu. Dnevnik je ustupljen naslovu, te molimo da se dobro pregleda i ustanovi da li postoje možda i nova krivična djela ovog osuđenika. Za ovaj njegov prestup Uprava ga je kaznila najvećom kaznom koju predviđa Kućni red, a to je da su mu kombinirano izrečene sve vrste kazni predviđenih u Kućnom redu, izuzev preseljenja iz jednog KPD u drugi, što je kompentencija naslova.”
U arhivi KPD Zenica sačuvan je i arhiviran dokument s podacima o osuđeniku: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”
Nametak, ustvari, uopće nije služio ustaškom pokretu, već je u teškom vremenu okupacije nastojao sačuvati dostojanstvo radeći na afirmaciji kulture, kako je primijetio i Nadan Filipović: “Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije ‘partizanski osloboditelji’ su ga osudili na petnaest godina teške robije samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine”, ističe Filipović u tekstu (T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak.
Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, novovjekovni Bašeskija – kako Aliju Nametka oslovljavaju neki autori zbog njegove knjige Sarajevski nekrologij – ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka 1966. i Tuturuza i šeh Meco 1978), i to u Zagrebu, jer u Bosni i Hercegovini prostora za objavljivanje Nametkovih knjiga tada nije bilo. Ipak, njegovo je književno djelo dugo ostalo u sjeni biografije i činjenice da je, iako nevin, osuđen na robiju kao “sluga ustaškog pokreta”.
Alija Nametak intenzivno se bavio skupljanjem i objavljivanjem usmene književnosti i etnografske građe. Putovao je po Bosni i Hercegovini, a poslije i po Turskoj, bilježeći i snimajući načine upotrebe lingvističkog koda bosanskog jezika u raznolikim skupinama Bošnjaka. Fehim Nametak prisjeća se da je njegov otac često putovao s magnetofonom i snimao živi bosanski jezik po Bosni i po Turskoj. Jedan dio tog rada sačuvan je u Zemaljskom muzeju, gdje je radio na Institutu za proučavanje folklora. Vrlo mali dio tog rada je publiciran, možda 5-6% od svega što je snimio, piše bh. sedmičnik
Stav.ba
