Halal i haram u ishrani: Koji su islamski principi halala i harama?
Islamski principi halala i harama
Šta je halal (dozvoljeno), a šta haram (zabranjeno) pitanje je koje se, mnogo prije dolaska islama, ticalo onih naroda na zemljinoj planeti koji su bili skrenuli sa pravoga puta i koji su napravili krajnju konfuziju dozvoljavajući neke nečiste i štetne stvari, zabranjujući neke stvari koje su dobre i čiste. U tome su (bili) jednaki idolopoklonici i sljedbenici nebeskih knjiga.
Ti su narodi bili strašno zalutali idući nekad krajnje desno, a nekad krajnje lijevo. Na krajnje desnoj strani bili su asketski brahmanizam u Indiji i samonametnuto monaštvo u kršćanstvu. Kao izdanak, iz ovih dviju nastale su druge religije utemeljene na principima mortifikacije, tj. prigušivanja strasti mučenjem tijela, apstinencijom od dobrih, lijepih stvari i izbjegavanjem nekih životnih užitaka koje je Allah dželle šanuhu (Uzvišen je On) omogućio ljudskim bićima.
Kršćansko monaštvo dostiglo je vrhunac u Srednjem vijeku kada je izbjegavanje lijepih i čistih stvari među monasima, kojih je bilo na hiljade, doseglo dotle da se čak smatralo grijehom ukoliko čovjek opere noge, a odlazak u kupatilo smatrao se žalobnim i pokajničkim činom.
Na krajnje lijevoj strani, mazdeistički svjetonazor, koji se pojavio u Perziji, branio je potpunu dozvoljenost i insistirao da se ljudima dozvoli da uzmu sve što požele i da čine ono što im pričinjava zadovoljstvo, čak i kada to navodi na kršenjeonoga što je nepromjenljivo i urođeno u ljudskom biću.
U Arabljani predislamskog perioda, zvanog džahilijjet,tipičan su primjer konfuzije u pogledu određivanja kriterija doN zvoljenih i zabranjenih stvari i radnji. Oni su dozvoljavali konzumiranje opojnih pića, uzimanje višestrukih kamata, mučenje i maltretiranje žena i tome sl. Više od toga: ljudski šejtani i džini mnogima odnjih u njihovim umovima učinili su lijepim ubijanje rođene djece i oni su ih slijedili potiskujući roditeljske osjećaje u svojim prsima.
A Allah dželle šanuhu o tome kaže:
“Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi!”1
Ovi sljedbenici idolopoklonstva izmislili su brojne impresivne argumente kako bi naveli roditelje da umore svoju djecu. Bilo je tu i straha od istinskoga ili umišljenog siromaštva, srama zbog toga što se nekome rodila kćer, dok se bliskost sa bogovima postizala žrtvovanjem sinova. Čudno je da su upravo narodi koji su dopuštali ubijanje djece klanjem ili da ih žive sahrane uveli zabranu konzumiranja izvjesnih poljoprivrednih proizvoda ili mesa. Još je čudnije da su ovakve zabrane smatrali sastavnim dijelom svoje religije pripisujući ih Allahovoj odluci i religiji, ali je Allah, dželle šanuhu, opovrgao njihove neistinite tvrdnje:
Oni govore: “Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo” – tvrde oni -, “a ove i ove kamile je zabranjeno jahati”. Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. A On će ih sigurno zbog onoga što izmišljaju kazniti.”2
Štaviše, Kur’an razotkriva zablude onih koji su proglasili dopuštenim ono što je zabranjeno i obrnuto:
“Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono čime ih je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju šta rade.”3
Kada se pojavio islam, bili su široko rasprostranjeni zabluda i grijeh, pometnja i odstupanja kada je riječ o tome šta je ha- lal, a šta haram. Zato je jedan od temeljnih zadataka islama bio da uspostavi skup zakonskih principa i mjera. Na temelju ovih principa kasnije je uspostavljen kriterij prosuđivanja šta je halal, a šta haram.
Učenje islama uskoro je dokazalo svoju vrijednost. Tako je ovaj vitalni aspekt determiniran u skladu sa ispravnom perspektivom, a pravila koja se tiču halala i harama uspostavljena su na temelju principa pravednosti. Muslimanski Ummet (svjetska muslimanska zajednica) tako postaje Ummet koji stoji na poziciji između ekstremističkih desničarskih i ljevičarskih devijacija, “zajednica srednjeg puta” (um- metun vesatun),kako ga opisuje Allah, dželle šanuhu, koji ga je učinio najboljim narodom koji se ikada pojavio na Zemlji.
“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.”4
Filozofija halala i harama u islamu počiva na sljedećim principima:
1. Osnovni princip je dopuštenost stvari
PRVI PRINCIP što ga je islam utemeljio je da su stvari koje je Allah dželle šanuhu stvorio i korist koja od njih dolazi esencijalni za ljudsku upotrebu i stoga su dopušteni. Ništa nije haram osim onoga što je zabranjeno riječima i eksplicitnim nassom, tekstom Zakonodavca, Allaha dželle šanuhu. Ako tekst nije sahih, vjerodostojan, kao što je npr. slučaj sa poje-dinim da’if slabim hadisima, ili ako nije eksplicitan u propisivanju zabrane, u tom slučaju se primjenjuje izvorni princip dopuštenosti.
Islamski učenjaci su ove principe izveli iz prirodne koristi i dopuštenosti stvari oslanjajući se na jasne kur’anske ajete. Na primjer, Allah, dželle šanuhu, kaže:
On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna.5
I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.6
Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.7
Kako bi Allah dželle šanuhu stvorio sve ove stvari i dao ih čovjeku da se njima koristi, a da mu je, ujedno, stalno davao na znanje da je upotreba tih istih stvari zabranjena? Kako bi to moglo biti istina kada je On sve ove stvari stvorio, potčinio ih čovjeku i dao mu ih kao blagodati? Naravno, Allah dželle šanuhu je zabranio samo neke od tih stvari, a razloge i uzroke te zabrane navodit ćemo kasnije.
Područje harama u islamskom zakonodavstvu, šeri’atu,je, ustvari, jako suženo, dok je područje halala prostrano do neslućenih granica. Samo jedan broj vjerodostojnih i dokraja jasnih tekstualnih evidencija (en-nusus) bavi se zabranama, dok sve što nije u nassuspomenuto kao zakonito ili zabranjeno spada u opći princip dopuštenosti stvari i u domen Božije darežljive poštede (da to zabrani – op. prev.) i Njegova oprosta (el-‘afvu-l-ilahi- jju).O tome je Poslanik (sallallahu ‘alejhi we selleme – Allah ga blagoslovio i mir mu podario) – kazao:
“Ono što je Allah u Svojoj Knjizi dozvolio – to je halal, a ono što je zabranio- to je haram. Ono što je prešutio – to je ‘afw, obilna milost i pošteda, pa primite od Allaha Njegov obilni oprost, jer, zaista, Allah ništa nije zaboravio,”8pa je Resulullah – alejhi’s-selam – proučio ajet: “On ništa ne zaboravlja”9
Selman el-Farisi kaže da je Božiji Poslanik – alejhi’s-selam -, kada su ga upitali za loj, sir i krzno, odgovorio:
“Halal je ono što je Allah u Svojoj Knjizi naznačio kao dopušteno, a haram je ono što je On zabranio u Njoj. A ono o čemu On ne govori je ‘afw, oprost i dopuštenje vama.”11
Tako, umjesto da daje jasne odgovore na upućena mu pitanja o dozvoljenim stvarima, Poslanik – alejhis-selam – je ukazivao na opće kriterije za utvrđivanje halala i harama. Prema tome, dovoljno nam je da znamo šta je Allah dželle šanu- hu propisao kao haram jer je sve ostalo što to ne obuhvata halal i čisto. Resulu- llah – alejhi’s-selam – je također kazao: “ Allah vam je propisao izvjesne obaveze, farzove, i ne niječite ih; On je definirao izvjesne granice i ne prekoračujte ih; Allah je zabranio neke stvari i toga se pridržavajte, dok se, međutim, o nekim stvarima nije izjasnio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, i vi ne pitajte o tome.”12
Islamski principi halala i harama
Šta je halal (dozvoljeno), a šta haram (zabranjeno) pitanje je koje se, mnogo prije dolaska islama, ticalo onih naroda na zemljinoj planeti koji su bili skrenuli sa pravoga puta i koji su napravili krajnju konfuziju dozvoljavajući neke nečiste i štetne stvari, zabranjujući neke stvari koje su dobre i čiste. U tome su (bili) jednaki idolopoklonici i sljedbenici nebeskih knjiga.
Ti su narodi bili strašno zalutali idući nekad krajnje desno, a nekad krajnje lijevo. Na krajnje desnoj strani bili su asketski brahmanizam u Indiji i samonametnuto monaštvo u kršćanstvu. Kao izdanak, iz ovih dviju nastale su druge religije utemeljene na principima mortifikacije, tj. prigušivanja strasti mučenjem tijela, apstinencijom od dobrih, lijepih stvari i izbjegavanjem nekih životnih užitaka koje je Allah dželle šanuhu (Uzvišen je On) omogućio ljudskim bićima.
Kršćansko monaštvo dostiglo je vrhunac u Srednjem vijeku kada je izbjegavanje lijepih i čistih stvari među monasima, kojih je bilo na hiljade, doseglo dotle da se čak smatralo grijehom ukoliko čovjek opere noge, a odlazak u kupatilo smatrao se žalobnim i pokajničkim činom.
Na krajnje lijevoj strani, mazdeistički svjetonazor, koji se pojavio u Perziji, branio je potpunu dozvoljenost i insistirao da se ljudima dozvoli da uzmu sve što požele i da čine ono što im pričinjava zadovoljstvo, čak i kada to navodi na kršenjeonoga što je nepromjenljivo i urođeno u ljudskom biću.
U Arabljani predislamskog perioda, zvanog džahilijjet,tipičan su primjer konfuzije u pogledu određivanja kriterija doN zvoljenih i zabranjenih stvari i radnji. Oni su dozvoljavali konzumiranje opojnih pića, uzimanje višestrukih kamata, mučenje i maltretiranje žena i tome sl. Više od toga: ljudski šejtani i džini mnogima odnjih u njihovim umovima učinili su lijepim ubijanje rođene djece i oni su ih slijedili potiskujući roditeljske osjećaje u svojim prsima.
A Allah dželle šanuhu o tome kaže:
“Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi!”1
Ovi sljedbenici idolopoklonstva izmislili su brojne impresivne argumente kako bi naveli roditelje da umore svoju djecu. Bilo je tu i straha od istinskoga ili umišljenog siromaštva, srama zbog toga što se nekome rodila kćer, dok se bliskost sa bogovima postizala žrtvovanjem sinova. Čudno je da su upravo narodi koji su dopuštali ubijanje djece klanjem ili da ih žive sahrane uveli zabranu konzumiranja izvjesnih poljoprivrednih proizvoda ili mesa. Još je čudnije da su ovakve zabrane smatrali sastavnim dijelom svoje religije pripisujući ih Allahovoj odluci i religiji, ali je Allah, dželle šanuhu, opovrgao njihove neistinite tvrdnje:
Oni govore: “Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo” – tvrde oni -, “a ove i ove kamile je zabranjeno jahati”. Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. A On će ih sigurno zbog onoga što izmišljaju kazniti.”2
Štaviše, Kur’an razotkriva zablude onih koji su proglasili dopuštenim ono što je zabranjeno i obrnuto:
“Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono čime ih je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju šta rade.”3
Kada se pojavio islam, bili su široko rasprostranjeni zabluda i grijeh, pometnja i odstupanja kada je riječ o tome šta je ha- lal, a šta haram. Zato je jedan od temeljnih zadataka islama bio da uspostavi skup zakonskih principa i mjera. Na temelju ovih principa kasnije je uspostavljen kriterij prosuđivanja šta je halal, a šta haram.
Učenje islama uskoro je dokazalo svoju vrijednost. Tako je ovaj vitalni aspekt determiniran u skladu sa ispravnom perspektivom, a pravila koja se tiču halala i harama uspostavljena su na temelju principa pravednosti. Muslimanski Ummet (svjetska muslimanska zajednica) tako postaje Ummet koji stoji na poziciji između ekstremističkih desničarskih i ljevičarskih devijacija, “zajednica srednjeg puta” (um- metun vesatun),kako ga opisuje Allah, dželle šanuhu, koji ga je učinio najboljim narodom koji se ikada pojavio na Zemlji.
“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.”4
Filozofija halala i harama u islamu počiva na sljedećim principima:
1. Osnovni princip je dopuštenost stvari
PRVI PRINCIP što ga je islam utemeljio je da su stvari koje je Allah dželle šanuhu stvorio i korist koja od njih dolazi esencijalni za ljudsku upotrebu i stoga su dopušteni. Ništa nije haram osim onoga što je zabranjeno riječima i eksplicitnim nassom, tekstom Zakonodavca, Allaha dželle šanuhu. Ako tekst nije sahih, vjerodostojan, kao što je npr. slučaj sa poje-dinim da’if slabim hadisima, ili ako nije eksplicitan u propisivanju zabrane, u tom slučaju se primjenjuje izvorni princip dopuštenosti.
Islamski učenjaci su ove principe izveli iz prirodne koristi i dopuštenosti stvari oslanjajući se na jasne kur’anske ajete. Na primjer, Allah, dželle šanuhu, kaže:
On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna.5
I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.6
Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.7
Kako bi Allah dželle šanuhu stvorio sve ove stvari i dao ih čovjeku da se njima koristi, a da mu je, ujedno, stalno davao na znanje da je upotreba tih istih stvari zabranjena? Kako bi to moglo biti istina kada je On sve ove stvari stvorio, potčinio ih čovjeku i dao mu ih kao blagodati? Naravno, Allah dželle šanuhu je zabranio samo neke od tih stvari, a razloge i uzroke te zabrane navodit ćemo kasnije.
Područje harama u islamskom zakonodavstvu, šeri’atu,je, ustvari, jako suženo, dok je područje halala prostrano do neslućenih granica. Samo jedan broj vjerodostojnih i dokraja jasnih tekstualnih evidencija (en-nusus) bavi se zabranama, dok sve što nije u nassuspomenuto kao zakonito ili zabranjeno spada u opći princip dopuštenosti stvari i u domen Božije darežljive poštede (da to zabrani – op. prev.) i Njegova oprosta (el-‘afvu-l-ilahi- jju).O tome je Poslanik (sallallahu ‘alejhi we selleme – Allah ga blagoslovio i mir mu podario) – kazao:
“Ono što je Allah u Svojoj Knjizi dozvolio – to je halal, a ono što je zabranio- to je haram. Ono što je prešutio – to je ‘afw, obilna milost i pošteda, pa primite od Allaha Njegov obilni oprost, jer, zaista, Allah ništa nije zaboravio,”8pa je Resulullah – alejhi’s-selam – proučio ajet: “On ništa ne zaboravlja”9
Selman el-Farisi kaže da je Božiji Poslanik – alejhi’s-selam -, kada su ga upitali za loj, sir i krzno, odgovorio:
“Halal je ono što je Allah u Svojoj Knjizi naznačio kao dopušteno, a haram je ono što je On zabranio u Njoj. A ono o čemu On ne govori je ‘afw, oprost i dopuštenje vama.”11
Tako, umjesto da daje jasne odgovore na upućena mu pitanja o dozvoljenim stvarima, Poslanik – alejhis-selam – je ukazivao na opće kriterije za utvrđivanje halala i harama. Prema tome, dovoljno nam je da znamo šta je Allah dželle šanu- hu propisao kao haram jer je sve ostalo što to ne obuhvata halal i čisto. Resulu- llah – alejhi’s-selam – je također kazao: “ Allah vam je propisao izvjesne obaveze, farzove, i ne niječite ih; On je definirao izvjesne granice i ne prekoračujte ih; Allah je zabranio neke stvari i toga se pridržavajte, dok se, međutim, o nekim stvarima nije izjasnio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, i vi ne pitajte o tome.”12
“Kažem vam, šta god vi zavežete na Zemlji, to će i na Nebu biti zavezano: i što god vi na Zemlji razvežete, to će i na Nebu razvezano biti” Kur’an također osuđuje mušrike,mno- gobošce, zbog toga što su, bez dozvole Allaha dželle šanuhu, dopuštali i zabranjivali stvari:
