Dugo vremena je u historiografiji bilo zastupljeno mišljenje da je prostor današnje Bosanske krajine još 1512. godine dobio poseban sandžak u sklopu Osmanskog carstva, koji je obuhvatao i oblast Donji Kraj. Prvo sjedište tog sandžaka bilo je u Kamengradu (1512 – 1565), zatim u Krupi (1565 – 1578), a nakon osvajanja Ostrožca 1578. godine sjedište je preneseno u to mjestu i tamo ostalo sve do osvajanja Bihaća 1592. godine.
Međutim, u izvorima nema nikakvog spomena sandžaka na prostoru Bosanske krajine sve do 1578. godine, a teorija o osnivanju sandžaka iz 1512. godine sa sjedištem u Kamengradu može se odbaciti iz razloga što je Kamengrad te godine bio samo subašiluk na teritoriji koja je pripadala Bosanskom sandžaku. Ne postoje niti provjereni izvori kojim bi se mogla potvrditi tvrdnja o Krupi kao sjedištu sandžaka za Bosansku krajinu. Historičar Josep Hamer tvrdi da je prilikom osvajanja Unske krajine 1578. godine, a pozivajući se na dokumente iz Državnog arhiva u Beču, osnovan novi sandžak na čijem čelu se nalazio izvjesni Idris aga.
Počeg od druge polovine XVI stoljeća, Osmanlije nastoje da ovladaju prostorima Ugarske, u prvom redu gradovima na rijeci Uni. Širenje njhove teritorije na tom području počinje osvajanjem Kostajnice 1556. godine, a iste godine pala je i Lišnica, a dvije godine kasnije i Bušević i Otoka. Novi grad je zauzet 1560. godine, a pet godina kasnije osmanska vojska ovladava i Krupom. Poslije kraćeg perioda bez većih uspjeha, Osmanlije 1575/76. godine zauzimaju Cazin i Bužim, a zatim 1577. godine i Podzvizd, Vrnograč, Malu i Veliku Kladušu, Zrin, Ostrožac i Mutnik. Godinu dana kasnije ovladano je Todorovom i Gvozdenskom, a 1584. godine i Cetinom, Klokočom i Pernom. Sedam godina kasnije, odnosno 1591. godine zauzet je Ripač, Petrinja i napokon 1592. godine Bihać sa Sokolom i Izačićem, te Drežnik i Furjan na Korani. Osvajanjem Bihaća i definitivno je okončan proces osmanskog osvajanja teritorija današnje Bosne i Hercegovine.
Osvojena područja u tzv. “Hrvatskoj krajini” Osmanlije su pripojile bosanskom i kliškom sandžaku, na način da su gradovi desno od rijeke Une, od Krupe na sjeveru, pripojeni bosanskom sandžaku a ostatak kliškom. Obično se uzima da je nakon pada Bihaća 1592. godine sav navedeni prostor ušao u sastav posebnog, Bihaćkog sandžaka. Ipak, nema nikakvih jasnih podataka koji idu u prilog ovoj tvrdnji, tako da osnivanje Bihaćkog sandžaka 1592. godine, odnosno ujedinjenje bosanskih krajišnika, pod jedinstven sandžak trebamo uzeti sa dozom kritičkog razmišljanja. Međutim, siguran spomen Bihaćkog sandžaka u historijskim izvorima imamo 1620. godine kada je u jednom osmanskom dokumentu taj sandžak dat u arpaluk bosanskom defterdaru.
To znači da je osnovan ranije. Drugi put se spominje u poznatom mletačko – dalmatinskom opisu Bosanskog ejaleta iz treće decenije XVII stoljeća, gdje se navodi da obuhvata gradove: Ripač, Bihać, Cazin, Bužim, Ostrožac, Krupa i Kamengrad. Treći pouzdan izvod potiče iz 1631. godine, a spominje se usputno u jednom registru vojske u bosanskim tvrđavama iz 1644. godine. Prema tome nema sumnje da je osnovan poslije pada Bihaća 1592. godine, a prije 1620. godine.
Međutim, u izvorima nema nikakvog spomena sandžaka na prostoru Bosanske krajine sve do 1578. godine, a teorija o osnivanju sandžaka iz 1512. godine sa sjedištem u Kamengradu može se odbaciti iz razloga što je Kamengrad te godine bio samo subašiluk na teritoriji koja je pripadala Bosanskom sandžaku. Ne postoje niti provjereni izvori kojim bi se mogla potvrditi tvrdnja o Krupi kao sjedištu sandžaka za Bosansku krajinu. Historičar Josep Hamer tvrdi da je prilikom osvajanja Unske krajine 1578. godine, a pozivajući se na dokumente iz Državnog arhiva u Beču, osnovan novi sandžak na čijem čelu se nalazio izvjesni Idris aga.
Počeg od druge polovine XVI stoljeća, Osmanlije nastoje da ovladaju prostorima Ugarske, u prvom redu gradovima na rijeci Uni. Širenje njhove teritorije na tom području počinje osvajanjem Kostajnice 1556. godine, a iste godine pala je i Lišnica, a dvije godine kasnije i Bušević i Otoka. Novi grad je zauzet 1560. godine, a pet godina kasnije osmanska vojska ovladava i Krupom. Poslije kraćeg perioda bez većih uspjeha, Osmanlije 1575/76. godine zauzimaju Cazin i Bužim, a zatim 1577. godine i Podzvizd, Vrnograč, Malu i Veliku Kladušu, Zrin, Ostrožac i Mutnik. Godinu dana kasnije ovladano je Todorovom i Gvozdenskom, a 1584. godine i Cetinom, Klokočom i Pernom. Sedam godina kasnije, odnosno 1591. godine zauzet je Ripač, Petrinja i napokon 1592. godine Bihać sa Sokolom i Izačićem, te Drežnik i Furjan na Korani. Osvajanjem Bihaća i definitivno je okončan proces osmanskog osvajanja teritorija današnje Bosne i Hercegovine.
Osvojena područja u tzv. “Hrvatskoj krajini” Osmanlije su pripojile bosanskom i kliškom sandžaku, na način da su gradovi desno od rijeke Une, od Krupe na sjeveru, pripojeni bosanskom sandžaku a ostatak kliškom. Obično se uzima da je nakon pada Bihaća 1592. godine sav navedeni prostor ušao u sastav posebnog, Bihaćkog sandžaka. Ipak, nema nikakvih jasnih podataka koji idu u prilog ovoj tvrdnji, tako da osnivanje Bihaćkog sandžaka 1592. godine, odnosno ujedinjenje bosanskih krajišnika, pod jedinstven sandžak trebamo uzeti sa dozom kritičkog razmišljanja. Međutim, siguran spomen Bihaćkog sandžaka u historijskim izvorima imamo 1620. godine kada je u jednom osmanskom dokumentu taj sandžak dat u arpaluk bosanskom defterdaru.
To znači da je osnovan ranije. Drugi put se spominje u poznatom mletačko – dalmatinskom opisu Bosanskog ejaleta iz treće decenije XVII stoljeća, gdje se navodi da obuhvata gradove: Ripač, Bihać, Cazin, Bužim, Ostrožac, Krupa i Kamengrad. Treći pouzdan izvod potiče iz 1631. godine, a spominje se usputno u jednom registru vojske u bosanskim tvrđavama iz 1644. godine. Prema tome nema sumnje da je osnovan poslije pada Bihaća 1592. godine, a prije 1620. godine.
