Poslanikova predanost Bogu
Kad nije bilo nikakvog drugog puta, on se okrenuo Jedinom, svom Zaštitniku i Prijatelju. Njegova pitanja nisu izražavala sumnju u njegovu misiju, već njegovu ljudsku bespomoćnost i neznanje o samo Bogu poznatim svrhama.
Poslanik, a.s., je otišao u grad Taif i razgovarao sa starješinama plemena Sekif, nadajući se da će poslušati poruku islama i pristati da zaštite muslimane od neprijatelja. Međutim, naišao je na vrlo hladan prijem, a starješine su izvrgle ruglu njegovu tvrdnju da je poslanik. Ako je to što tvrdi, pitali su oni, kako Bog može dozvoliti da Njegov poslanik traži podršku kod stranih plemena? Ne samo da su odbili raspravljati s njim, već su stanovništvo nahuškali protiv njega: dok je odlazio, zlostavljali su ga, a djeca su ga gađala kamenjem. Sve ih se više skupljalo, vrijeđajući ga u prolazu, dok se naposljetku nije sklonio u neki voćnjak kako bi izmakao progoniteljima. Sam, ne nalazeći zaštitu kod ljudi, obraća se Jedinome i moli:
„O, Bože, samo Tebi se tužim zbog svoje slabosti, oskudice sredstava i moje inferiornosti u očima ljudi. O Najmilostiviji, Ti si Gospodar slabih i moj Gospodar (Rabb, Odgajatelj). Kome me prepuštaš? Strancu koji će me kinjiti ili neprijatelju kojem si dao vlast nada mnom? Ne marim zbog toga ako Ti nisi ljut na mene, ali bi mi bilo lagodnije u Tvom okrilju! Utječem se Svjetlu Tvojega Lica, koje osvjetljava sve tmine i zahvaljujući kojem na dunjaluku i Ahiretu biva sve kako treba, od toga da me snade Tvoja srdžba ili Tvoja nemilost. Ti imaš pravo opominjati sve dok nečim ne budeš zadovoljan. Nema moći niti snage osim uz Tebe!”
Kad nije bilo nikakvog drugog puta, on se okrenuo Jedinom, svom Zaštitniku i Prijatelju. Njegova pitanja nisu izražavala sumnju u njegovu misiju, već njegovu ljudsku bespomoćnost i neznanje o samo Bogu poznatim svrhama.
U tom trenutku, daleko od drugih ljudi, u osami svog vjerovanja i svom povjerenju u Najmilostivijeg, on se doslovce i potpuno predao u Božije ruke. U tom smislu, ova dova otkriva sve povjerenje i smirenost koje je Muhammed, a. s., crpio iz svoje veze s Najbližim. Ova dova, koja je postala vrlo poznata, govori o ljudskoj bespomoćnosti i Poslanikovoj, a.s., izuzetnoj duhovnoj snazi. Naoko sam i bez podrške, znao je da nije sam.
Preuzeto iz knjige Tarika Ramadana „Stopama Božijeg poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a. s.“ (Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH,)
Kad nije bilo nikakvog drugog puta, on se okrenuo Jedinom, svom Zaštitniku i Prijatelju. Njegova pitanja nisu izražavala sumnju u njegovu misiju, već njegovu ljudsku bespomoćnost i neznanje o samo Bogu poznatim svrhama.
Poslanik, a.s., je otišao u grad Taif i razgovarao sa starješinama plemena Sekif, nadajući se da će poslušati poruku islama i pristati da zaštite muslimane od neprijatelja. Međutim, naišao je na vrlo hladan prijem, a starješine su izvrgle ruglu njegovu tvrdnju da je poslanik. Ako je to što tvrdi, pitali su oni, kako Bog može dozvoliti da Njegov poslanik traži podršku kod stranih plemena? Ne samo da su odbili raspravljati s njim, već su stanovništvo nahuškali protiv njega: dok je odlazio, zlostavljali su ga, a djeca su ga gađala kamenjem. Sve ih se više skupljalo, vrijeđajući ga u prolazu, dok se naposljetku nije sklonio u neki voćnjak kako bi izmakao progoniteljima. Sam, ne nalazeći zaštitu kod ljudi, obraća se Jedinome i moli:
„O, Bože, samo Tebi se tužim zbog svoje slabosti, oskudice sredstava i moje inferiornosti u očima ljudi. O Najmilostiviji, Ti si Gospodar slabih i moj Gospodar (Rabb, Odgajatelj). Kome me prepuštaš? Strancu koji će me kinjiti ili neprijatelju kojem si dao vlast nada mnom? Ne marim zbog toga ako Ti nisi ljut na mene, ali bi mi bilo lagodnije u Tvom okrilju! Utječem se Svjetlu Tvojega Lica, koje osvjetljava sve tmine i zahvaljujući kojem na dunjaluku i Ahiretu biva sve kako treba, od toga da me snade Tvoja srdžba ili Tvoja nemilost. Ti imaš pravo opominjati sve dok nečim ne budeš zadovoljan. Nema moći niti snage osim uz Tebe!”
Kad nije bilo nikakvog drugog puta, on se okrenuo Jedinom, svom Zaštitniku i Prijatelju. Njegova pitanja nisu izražavala sumnju u njegovu misiju, već njegovu ljudsku bespomoćnost i neznanje o samo Bogu poznatim svrhama.
U tom trenutku, daleko od drugih ljudi, u osami svog vjerovanja i svom povjerenju u Najmilostivijeg, on se doslovce i potpuno predao u Božije ruke. U tom smislu, ova dova otkriva sve povjerenje i smirenost koje je Muhammed, a. s., crpio iz svoje veze s Najbližim. Ova dova, koja je postala vrlo poznata, govori o ljudskoj bespomoćnosti i Poslanikovoj, a.s., izuzetnoj duhovnoj snazi. Naoko sam i bez podrške, znao je da nije sam.
Preuzeto iz knjige Tarika Ramadana „Stopama Božijeg poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a. s.“ (Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH,)
