Piše: mr. Pezić Elvedin
Muslimani imaju dva godišnja praznika – Ramazanski i Kurbanski bajram. Za ove dane, dane Bajrama, vezuju se odreðeni propisi koje bi trebao poznavati svaki musliman, stoga ćemo u što kraćim crtama pojasniti ove propise, bez ulaženja u rasprave učenjaka o pojedinim pitanjima. Bajram je propisan kao dan veselja za muslimane, dan zahvale Uzvišenom što smo uspješno završili jedan od dva velika ibadeta, ili ispostili ramazan ili proveli deset dana zul-hidždžeta u pokornosti Allahu. To su dvije velike sezone i prilike za činjenje ibadeta i postizanje Allahovog oprosta, a koji bi trebao da bude životni cilj svakog muslimana.
Muslimani tokom godine nemaju drugih praznika osim dva Bajrama, hadžijskog i ramazanskog. Ako znamo to, onda nam je kristalno jasno koliko su muslimani ponizili sami sebe tako što su zapostavili dostojanstveno proslavljanje svojih praznika, a objeručke prihvatili obilježavanje nevjerničkih. Naša djeca očekuju paketiće povodom Nove godine, a često te paketiće ne dobiju za Bajram. I tako se naša djeca, nevina i nedužna, odgajaju da vole i željno očekuju praznike drugih, praznike sa kojima muslimani nemaju ništa zajedničko, koji su često predstavljeni i kao meðunarodni, a u suštini su praznici, u najvećem broju, kršćana, ali i drugih vjerskih i ideoloških skupina. Zato postoji izuzetno velika potreba da se muslimanima pojasni pitanje obilježavanja raznih praznika, kako bi mogli razlikovati svoje od tuðih, te kako ne bi izgubili svoj identitet, što se, nažalost, uveliko dogaða.
PRAVNI PROPISI VEZANI ZA DAN BAJRAMA I OBAVLJANJE BAJRAM-NAMAZA
Na propisanost klanjanja bajram-namaza ukazuju dokazi iz Kur’ana, sunneta Allahovog Poslanika, te konsenzus islamskih učenjaka. Dokaz iz Kur’ana:Riječi Uzvišenog : ”Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.” (El-Kevser, 1-2.)Katade, rhm., poznati komentator Kur’ana, rekao je da se riječ ”moli” odnosi na klanjanje bajram-namaza.Dokaz iz sunneta:Što se tiče hadisa koji ukazuju na propisanost bajram-namaza, oni su mnogobrojni i dosežu granicu mutevatir hadisa. Jedan od njih je hadis Ibn Abbas, r.a., u kojem on navodi: ”Prisustvovao sam bajram-namazu sa Allahovim Poslanikom, Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom, r.a,. i svi su klanjali bajram-namaz prije bajramske hutbe.” (Buhari)Mnogi islamski učenjaci spomenuli su jednoglasan stav, konsenzus, islamskih učenjaka po pitanju propisanosti klanjanja bajram-namaza.
PROPIS BAJRAM-NAMAZA
Nakon što smo naveli predaje i stavove koji potvrðuju propisanost bajram-namaza, odnosno da je utemeljena praksa u islamu, pitanje koje se samo nameće jeste kakav je propis bajram-namaza u islamu, odnosno da li je stroga obaveza (farz ajn) muslimanu klanjati bajram-namaz ili je to kolektivna obaveza (farz kifaje) ili, pak, pritvrðeni sunnet?
Po ovom pitanju su islamski pravnici zauzeli različite stavove. Jedni su smatrali da je klanjanje bajram-namaza stroga obaveza svakom punoljetnom muslimanu, drugi da je to kolektivna obaveza (ako bi ga klanjala jedna skupina muslimana, time spada obaveza sa ostalih, a ako niko ne bi klanjao, svi bi bili grješni), dok je većina islamskih učenjaka smatrala klanjanje bajram-namaza pritvrðenim sunnetom, a ovog stava bili su: malikijska, šafijska, bukvalistička pravna škola, Ebu Jusuf i Es-Serhasi – pravnici hanefijske pravne škole, i drugi učenjaci selefa. Meðutim, bez obzira na različitost stavova i dokaza kojima su učenjaci potkrepljivali svoje stavove, sama činjenica da je klanjanje bajram-namaza, u najmanju ruku, pritvrðeni sunnet, dovoljna je da nam ukaže na vrijednost bajram-namaza.
Spomenut ćemo samo neke od dokaza koje su pravnici spomenuli u dokazivanju svojih stavova, kako bismo ukazali na veličinu bajram-namaza u islamu.
Citirani ajet, koji smo naveli kao dokaz propisanosti bajram-namaza, došao je u naredbenoj formi (imperativu): ”…zato se Gospodaru svome moli”, a u islamu je osnova da je ibadet, koji se nareðuje u formi imperativa, obavezan (vadžib) sve dok ne bude postojao drugi argument koji tu naredbenu formu ublažava i spušta taj ibadet sa stepena vadžiba na stepen pohvalnog čina.
Od Ummu Atijje, r.a., prenosi se da je rekla: ”Naredio nam je Poslanik, alejhis-selam, da mlade djevojke izaðu na bajramsku musallu iz svojih odaja, pa čak i da žene u hajzu prisustvuju bajram-namazu, ali da se odmaknu od bajramske musalle.” (Buharija)
Dakle, uočljivo je da Ummu Atijja u ovom hadisu kaže ”naredio nam je”, što jasno ukazuje na propisanost i veličinu bajram-namaza u islamu, te potkrepljuje mišljenja onih učenjaka koji su smatrali da je obavezno klanjanje bajram-namaza.
Na osnovu ovog hadisa odreðeni broj učenjaka smatrao je obaveznim dolazak na bajram-namaz, ne praveći razliku izmeðu muškarca i žene. Ovaj hadis, u najmanju ruku, ukazuje da je propisano prisustvovanje žena bajram-namazu.
Prisustvovanje žena bajram-namazu je ibadet koji je, nažalost, u velikoj mjeri zapostavljen u našim krajevima i treba ga oživljavati, a naročito u mjestima u kojima postoji adekvatan prostor za klanjanje bajram-namaza .
Nakon što smo spomenuli dokaze koji ukazuju na propisanost ovog ibadeta, te pitanje propisa bajram-namaza, navest ćemo hronološkim redom najvažnije propise koji se vezuju za ovo poglavlje, od čovjekovog izlaska iz kuće, pa do klanjanja namaza i povratka kući.
Muslimani imaju dva godišnja praznika – Ramazanski i Kurbanski bajram. Za ove dane, dane Bajrama, vezuju se odreðeni propisi koje bi trebao poznavati svaki musliman, stoga ćemo u što kraćim crtama pojasniti ove propise, bez ulaženja u rasprave učenjaka o pojedinim pitanjima. Bajram je propisan kao dan veselja za muslimane, dan zahvale Uzvišenom što smo uspješno završili jedan od dva velika ibadeta, ili ispostili ramazan ili proveli deset dana zul-hidždžeta u pokornosti Allahu. To su dvije velike sezone i prilike za činjenje ibadeta i postizanje Allahovog oprosta, a koji bi trebao da bude životni cilj svakog muslimana.
Muslimani tokom godine nemaju drugih praznika osim dva Bajrama, hadžijskog i ramazanskog. Ako znamo to, onda nam je kristalno jasno koliko su muslimani ponizili sami sebe tako što su zapostavili dostojanstveno proslavljanje svojih praznika, a objeručke prihvatili obilježavanje nevjerničkih. Naša djeca očekuju paketiće povodom Nove godine, a često te paketiće ne dobiju za Bajram. I tako se naša djeca, nevina i nedužna, odgajaju da vole i željno očekuju praznike drugih, praznike sa kojima muslimani nemaju ništa zajedničko, koji su često predstavljeni i kao meðunarodni, a u suštini su praznici, u najvećem broju, kršćana, ali i drugih vjerskih i ideoloških skupina. Zato postoji izuzetno velika potreba da se muslimanima pojasni pitanje obilježavanja raznih praznika, kako bi mogli razlikovati svoje od tuðih, te kako ne bi izgubili svoj identitet, što se, nažalost, uveliko dogaða.
PRAVNI PROPISI VEZANI ZA DAN BAJRAMA I OBAVLJANJE BAJRAM-NAMAZA
Na propisanost klanjanja bajram-namaza ukazuju dokazi iz Kur’ana, sunneta Allahovog Poslanika, te konsenzus islamskih učenjaka. Dokaz iz Kur’ana:Riječi Uzvišenog : ”Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.” (El-Kevser, 1-2.)Katade, rhm., poznati komentator Kur’ana, rekao je da se riječ ”moli” odnosi na klanjanje bajram-namaza.Dokaz iz sunneta:Što se tiče hadisa koji ukazuju na propisanost bajram-namaza, oni su mnogobrojni i dosežu granicu mutevatir hadisa. Jedan od njih je hadis Ibn Abbas, r.a., u kojem on navodi: ”Prisustvovao sam bajram-namazu sa Allahovim Poslanikom, Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom, r.a,. i svi su klanjali bajram-namaz prije bajramske hutbe.” (Buhari)Mnogi islamski učenjaci spomenuli su jednoglasan stav, konsenzus, islamskih učenjaka po pitanju propisanosti klanjanja bajram-namaza.
PROPIS BAJRAM-NAMAZA
Nakon što smo naveli predaje i stavove koji potvrðuju propisanost bajram-namaza, odnosno da je utemeljena praksa u islamu, pitanje koje se samo nameće jeste kakav je propis bajram-namaza u islamu, odnosno da li je stroga obaveza (farz ajn) muslimanu klanjati bajram-namaz ili je to kolektivna obaveza (farz kifaje) ili, pak, pritvrðeni sunnet?
Po ovom pitanju su islamski pravnici zauzeli različite stavove. Jedni su smatrali da je klanjanje bajram-namaza stroga obaveza svakom punoljetnom muslimanu, drugi da je to kolektivna obaveza (ako bi ga klanjala jedna skupina muslimana, time spada obaveza sa ostalih, a ako niko ne bi klanjao, svi bi bili grješni), dok je većina islamskih učenjaka smatrala klanjanje bajram-namaza pritvrðenim sunnetom, a ovog stava bili su: malikijska, šafijska, bukvalistička pravna škola, Ebu Jusuf i Es-Serhasi – pravnici hanefijske pravne škole, i drugi učenjaci selefa. Meðutim, bez obzira na različitost stavova i dokaza kojima su učenjaci potkrepljivali svoje stavove, sama činjenica da je klanjanje bajram-namaza, u najmanju ruku, pritvrðeni sunnet, dovoljna je da nam ukaže na vrijednost bajram-namaza.
Spomenut ćemo samo neke od dokaza koje su pravnici spomenuli u dokazivanju svojih stavova, kako bismo ukazali na veličinu bajram-namaza u islamu.
Citirani ajet, koji smo naveli kao dokaz propisanosti bajram-namaza, došao je u naredbenoj formi (imperativu): ”…zato se Gospodaru svome moli”, a u islamu je osnova da je ibadet, koji se nareðuje u formi imperativa, obavezan (vadžib) sve dok ne bude postojao drugi argument koji tu naredbenu formu ublažava i spušta taj ibadet sa stepena vadžiba na stepen pohvalnog čina.
Od Ummu Atijje, r.a., prenosi se da je rekla: ”Naredio nam je Poslanik, alejhis-selam, da mlade djevojke izaðu na bajramsku musallu iz svojih odaja, pa čak i da žene u hajzu prisustvuju bajram-namazu, ali da se odmaknu od bajramske musalle.” (Buharija)
Dakle, uočljivo je da Ummu Atijja u ovom hadisu kaže ”naredio nam je”, što jasno ukazuje na propisanost i veličinu bajram-namaza u islamu, te potkrepljuje mišljenja onih učenjaka koji su smatrali da je obavezno klanjanje bajram-namaza.
Na osnovu ovog hadisa odreðeni broj učenjaka smatrao je obaveznim dolazak na bajram-namaz, ne praveći razliku izmeðu muškarca i žene. Ovaj hadis, u najmanju ruku, ukazuje da je propisano prisustvovanje žena bajram-namazu.
Prisustvovanje žena bajram-namazu je ibadet koji je, nažalost, u velikoj mjeri zapostavljen u našim krajevima i treba ga oživljavati, a naročito u mjestima u kojima postoji adekvatan prostor za klanjanje bajram-namaza .
Nakon što smo spomenuli dokaze koji ukazuju na propisanost ovog ibadeta, te pitanje propisa bajram-namaza, navest ćemo hronološkim redom najvažnije propise koji se vezuju za ovo poglavlje, od čovjekovog izlaska iz kuće, pa do klanjanja namaza i povratka kući.