Što je Kur’an ? Najvažniji izvor islama!
Prvi, najvažniji i nezaobilazni izvor cjelokupnog islamskog učenja je Kur’an , Sveta knjiga muslimana.
Kur’an je vječna, autentična, doslovna Riječ Božja obavljena na arapskom jeziku posljednjem Božjem poslaniku Muhammedu a.s. posredstvom meleka/anđela Objave, časnoga Džibrila a.s./Gabrijela u razdoblju od 23 godine, od 610. do 632. godine (13 godina u Meki i 10 u Medini). Muhammed a.s. nije autor ni urednik Kur’ana, niti u njemu ima išta osim Allahovih dž.š. poruka, naredbi, zabrana, savjeta, pouka, kazivanja o prošlim poslanicima.
Muhammed a.s. bio je samo primatelj Kur’ana
Muhammed a.s. bio je samo primatelj Božje Objave. Točno se zna kada, kako i gdje je spušten svaki ajet Muhammedu a.s. Svaki put kada bi od meleka Džibrila Poslanik dobio Objavu, izgovorio bi je naglas kako bi je njegovi ashabi( prijatelji Poslanika a.s) zapamtili i zapisali. Muhammed a.s. nije znao ni čitati ni pisati kada mu se počeo objavljivati Kur’an. I to je dio Božjeg plana kako nitko ne bi mogao prigovoriti da Muhammed a.s. sam piše ili sastavlja Kur’an. Od samog početka objavljivanja Kur’ana, Muhammed a.s. je imao osobne pisare. Oni su, slijedeći upute Muhammed a.s., bili dužni zapisivati svaki ajet i smjestiti ga u poglavlje koje bi melek Džibril odredio po Allahovu naređenju. Ajeti su zapisivani na svemu što je moglo poslužiti u tu svrhu: kamenim pločama, komadima kože, korama drveta, papirusu, no najviše u srcima i dušama Poslanikovih sljedbenika, ashaba, koji su riječi Objave slušali neposredno od Poslanika, pamtili ih i dalje ih širili. Zapisani ajeti postepeno su sakupljani dok nisu za vladavine prvog halife Ebu Bekra r.a. objedinjeni u jednu Knjigu – Mushaf odnosno Kur’an. Tako se dogodilo ono što je u povijesti nebeskih Knjiga jedinstveno: zapisana je svaka riječ Objave i svako njezino slovo u razdoblju poslaničke misija. Većina ashaba bili su hafizi, to jest napamet su znali integralni tekst Kur’ana. Hifz je tako i danas najsigurniji način čuvanja Kur’ana, a hafizi su bili i ostali najcjenjenije osobe među muslimanima.
Milozvučno recitiranje Kur’ana (Kurana) jako je važno u životu muslimana
Milozvučno recitiranje Kur’ana jako je važno u životu muslimana jer omogućava slušanja istinske Božje Riječi, što je ne samo religijski, već i umjetnički doživljaj kojim započinju sve svečanosti u islamskoj zajednici. Svako slovo, svaki znak i glas te cjelokupan sadržaj Kur’ana svet je za muslimane. Iz tog razloga mnogi muslimani, koji nisu Arapi i koji ne znaju ni govoriti ni pisati arapski, ganuti su kada slušaju učenje Kur’ana. U milozvuku Allahove Riječi leži Božja snaga koja dotiče dubinu muslimanske duše i izaziva suze i učaču i slušatelju, čak i ako ne razumiju značenje kur’anskih riječi. Kur’an je knjiga nenadmašne stilske i jezičke ljepote. Najveće čudo kojim je dokazivao svoje poslanstvo Muhammed a.s. imao je upravo u Kur’anu. Njegova jezična savršenost i nenadmašna stilska ljepota naziva se idžaz i najbolji je dokaz njegova Božanskog porijekla.
„A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.“ (El-Bekara, 23-24) Za Kur’an se ne može kazati ni da je proza niti poezija, a ni zbirka povijesnih epizoda prijašnjih poslanika i njihovih naroda, iako od svega toga pomalo posjeduje. Kur’an je naprosto Božja Objava čiji je jezik, tekst i zvuk Božanske prirode i iznad mogućnosti ljudskog oponašanja. Zato je Kur’an nemoguće u potpunosti prevesti na bilo koji drugi jezik. Svi dosadašnji napori na tom planu predstavljaju samo pokušaje prezentiranja i približavanja značenja Kur’ana muslimanima čiji materinski jezik nije arapski. Zato su svi muslimani pozvani ovladati učenjem Kur’ana onako kako je to činio Muhammed a.s. i njegovi prvi sljedbenici.
Prvi, najvažniji i nezaobilazni izvor cjelokupnog islamskog učenja je Kur’an , Sveta knjiga muslimana.
Kur’an je vječna, autentična, doslovna Riječ Božja obavljena na arapskom jeziku posljednjem Božjem poslaniku Muhammedu a.s. posredstvom meleka/anđela Objave, časnoga Džibrila a.s./Gabrijela u razdoblju od 23 godine, od 610. do 632. godine (13 godina u Meki i 10 u Medini). Muhammed a.s. nije autor ni urednik Kur’ana, niti u njemu ima išta osim Allahovih dž.š. poruka, naredbi, zabrana, savjeta, pouka, kazivanja o prošlim poslanicima.
Muhammed a.s. bio je samo primatelj Kur’ana
Muhammed a.s. bio je samo primatelj Božje Objave. Točno se zna kada, kako i gdje je spušten svaki ajet Muhammedu a.s. Svaki put kada bi od meleka Džibrila Poslanik dobio Objavu, izgovorio bi je naglas kako bi je njegovi ashabi( prijatelji Poslanika a.s) zapamtili i zapisali. Muhammed a.s. nije znao ni čitati ni pisati kada mu se počeo objavljivati Kur’an. I to je dio Božjeg plana kako nitko ne bi mogao prigovoriti da Muhammed a.s. sam piše ili sastavlja Kur’an. Od samog početka objavljivanja Kur’ana, Muhammed a.s. je imao osobne pisare. Oni su, slijedeći upute Muhammed a.s., bili dužni zapisivati svaki ajet i smjestiti ga u poglavlje koje bi melek Džibril odredio po Allahovu naređenju. Ajeti su zapisivani na svemu što je moglo poslužiti u tu svrhu: kamenim pločama, komadima kože, korama drveta, papirusu, no najviše u srcima i dušama Poslanikovih sljedbenika, ashaba, koji su riječi Objave slušali neposredno od Poslanika, pamtili ih i dalje ih širili. Zapisani ajeti postepeno su sakupljani dok nisu za vladavine prvog halife Ebu Bekra r.a. objedinjeni u jednu Knjigu – Mushaf odnosno Kur’an. Tako se dogodilo ono što je u povijesti nebeskih Knjiga jedinstveno: zapisana je svaka riječ Objave i svako njezino slovo u razdoblju poslaničke misija. Većina ashaba bili su hafizi, to jest napamet su znali integralni tekst Kur’ana. Hifz je tako i danas najsigurniji način čuvanja Kur’ana, a hafizi su bili i ostali najcjenjenije osobe među muslimanima.
Milozvučno recitiranje Kur’ana (Kurana) jako je važno u životu muslimana
Milozvučno recitiranje Kur’ana jako je važno u životu muslimana jer omogućava slušanja istinske Božje Riječi, što je ne samo religijski, već i umjetnički doživljaj kojim započinju sve svečanosti u islamskoj zajednici. Svako slovo, svaki znak i glas te cjelokupan sadržaj Kur’ana svet je za muslimane. Iz tog razloga mnogi muslimani, koji nisu Arapi i koji ne znaju ni govoriti ni pisati arapski, ganuti su kada slušaju učenje Kur’ana. U milozvuku Allahove Riječi leži Božja snaga koja dotiče dubinu muslimanske duše i izaziva suze i učaču i slušatelju, čak i ako ne razumiju značenje kur’anskih riječi. Kur’an je knjiga nenadmašne stilske i jezičke ljepote. Najveće čudo kojim je dokazivao svoje poslanstvo Muhammed a.s. imao je upravo u Kur’anu. Njegova jezična savršenost i nenadmašna stilska ljepota naziva se idžaz i najbolji je dokaz njegova Božanskog porijekla.
„A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.“ (El-Bekara, 23-24) Za Kur’an se ne može kazati ni da je proza niti poezija, a ni zbirka povijesnih epizoda prijašnjih poslanika i njihovih naroda, iako od svega toga pomalo posjeduje. Kur’an je naprosto Božja Objava čiji je jezik, tekst i zvuk Božanske prirode i iznad mogućnosti ljudskog oponašanja. Zato je Kur’an nemoguće u potpunosti prevesti na bilo koji drugi jezik. Svi dosadašnji napori na tom planu predstavljaju samo pokušaje prezentiranja i približavanja značenja Kur’ana muslimanima čiji materinski jezik nije arapski. Zato su svi muslimani pozvani ovladati učenjem Kur’ana onako kako je to činio Muhammed a.s. i njegovi prvi sljedbenici.