U razumijevanju islamskih prioriteta je uspjeh

Upravo ovo se dešava kada se kod insana poremeti mizan za razlučivanje prioriteta.

Sada ćemo spomenuti definiciju prioriteta i njegove vrste, te praktične primjere koji se vežu za njih, a sve to ćemo propratiti islamspominjanjem ispravnih šerijatskih dokaza.

Prioritet u islamu znači: postaviti svaku stvar na njenom odgovarajućem mjestu, ili dati prednost u izvršavanju onoga što je najbitnije i najkorisnije u datoj situaciji.

Također znači: ne odgađati ono što se mora prvo učiniti, ili ne počinjati onim što se može odgoditi.

Isto tako znači: ne umanjivati ono što je samo po sebi veliko i ogromno, a niti preuveličavati ono što je samo po sebi malehno.

Od vrsta prioriteta u vjeri su:
1 – Skrivanje ibadeta je preče od njihova ispoljavanja

Rekao je Uzvišeni Allah:
„Za sve što potrošite ili se zavjetujete Allah sigurno zna! A zulumćarima nema pomagača! Ako javno dajete sadake to je lijepo, ali je za vas bolje ako to prikrijete i date siromasima, i On će pokriti neka vaša loša djela. A Allah dobro zna ono što vi radite.“ 1

Imam El-Kurtubi je o ovom ajetu rekao sljedeće:
“Većina mufessira su stava da se ovaj ajet odnosi na dobrovoljnu sadaku, zbog toga što je skrivanje iste bolje od ispoljavanja. Isto tako kada su u pitanju ostali ibadeti, bolje je i preče skrivati ih kada se dobrovoljno izvršavaju, jer se tada rijaluk ne pojavljuje, ali ovo ne važi za ibadete koji su vadžib (poput namaza u džematu isl).” 2

Ono što potvrđuje da je tajno činjenje ibadeta bolje i preče nego li javno, jeste predanje od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, u vezi sedam osoba koje će Allah zaštititi Svojim hladom na Dan kada drugog hlada neće biti: „…i čovjek koji bude davao milostinju krijući to toliko da mu ne zna ljevica šta mu radi desnica!“ 3

Treba napomenuti da ako je u ispoljavanju određenog ibadeta preovladavajuća korist, poput toga da to bude lijep primjer i podstrijek drugima u činjenju dotičnog ibadeta, ili kako bi se ljudi podučili određenom ibadetu i slično tome, onda u ovom slučaju nema smetnje da se dotični ibadet javno čini, ali pod uvjetom da je čovjek sačuvan i imun na rijaluk.
2 – Izučavanje akide (vjerovanja) je preče od izučavanja šerijatskih propisa

Od Ibn Abbasa, radijellahu anhuma, se prenosi da je rekao:
„Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'aza stanovnicima Jemena, rekao mu je: „Ideš ljudima koji pripadaju sljedbenicima Knjige. Prvo ih pozovi da obožavaju samo Uzvišenog Allaha (tevhid); ako to prihvate, onda im reci da im je Allah propisao kao obavezu pet namaza u toku dana i noći. A kada počnu klanjati, onda im reci da im je Allah odredio zekat na njihove imetke, koji će se uzimati od onih među njima koji su bogati i davati onima koji su siromašni. Kada to potvrde, onda uzimaj od njih (zekat), ali se čuvaj onoga što je najvrednije u imecima tih ljudi.“​

Na osnovu ovog hadisa, i još mnogo drugih šerijatskih dokaza, zaključujemo da ljude najprije treba pozivati da povjeruju u Allaha Uzvišenog, pa tek onda da izvršavaju obaveze. Ovako je postupao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, onda kada je počeo sa misijom vjerovjesništva. Prvo u šta je pozvao svoj narod (Kurejšije, a zatim i ostali svijet) je bilo ostvarivanje Allahove jednoće, tj. da vjeruju i ibadet čine samo Allahu Uzvišenom, i da Mu nikoga od stvorenja ne pridružuju.

Kada pogledamo naše stanje danas, i one koji se bave davom, nerijetko ćemo vidjeti da postupaju suprotno praksi Poslanika, time što ljude prvo pozivaju u izvršavanje islamskih obaveza. Neki čak idu korak dalje, pa pozivaju ljude u stvari koje su mubah (poželjne), kao što je misvak, ili davanje prednosti desnoj strani u svim prilikama i sl. dok s druge strane izostavljaju ono što je osnova i temelj svih vjerovjesništva i poslanstva, a to je poziv u Allahov tevhid.

Rezultat ovakvog pogrešnog djelovanja u davi jeste upravo taj da ljudi – iako su se odazvali nekim islamskim obavezama, kao što je obavljanje namaza, post mjeseca Ramazana i sl. – nerijetko se zadrže samo na tim najosnovnijim obredima, dok veliki broj njih u potpunosti napusti vjeru i ostavi i ono malo ibadeta što je činio, a sve to je upravo zbog toga što dotični nije imao izgrađenu akidu, ispravno vjerovanje koje će ga Allahovom dozvolom držati u vjeri, te štititi od šubhi i šehvi(sumnji i strasti) na dunjaluku.

Doista, čovjek koji je počeo klanjati zbog svog druga koji ga je pozivao namazu, ili pak postio zato što mu je neko prilikom da've rekao da je post zdrav i da je on štit od raznih bolesti, vrlo brzo može pokleknuti i vratiti se starim putem ako njegov drug ode od njega na duže vrijeme, ili ako uvidi da je on zdrav i bez posta!

Do ovoga je došlo zbog toga što je taj insan počeo izvršavati te islamske obaveze iz nekih drugih razloga, a ne zbog toga što je spoznao da mu je Allah njegov Gospodar, Koji ga je stvorio, Koji ga opskrbljuje, Koji mu pomaže, Koji mu propisuje lijepe i korisne stvari a zabranjuje ružne i štetne, i Koji će ga za pokornost nagraditi a za nepokornost kazniti. Sva ova ubijeđenja nisu bila usađena u njegovom srcu, te je zbog toga i posustao i vratio se svojim starim stopama​

3 – Traganje za vrijednijim je preče od traganja za onim manje vrijednijim stvarima

Rekao je Uzvišeni Allah:
„I kada ste rekli: „Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti. Zato, moli za nas Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća i krastavica, pšenice, leće i luka crvenog!“ On je rekao: „Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je lošije?! Idite u bilo koji grad, imat ćete ono što tražite!“ 6

Iskreni vjernik treba uvijek davati prednost vrijednijim i korisnijim stvarima, i nikako se ne treba zadovoljiti onim što je manje vrijedno, a kamoli da mu prioriteti budu niske i beskorisne stvari. Bez imalo sumnje, onaj ko vrijednije i korisnije stvari ostavlja na stranu, dajući prednost manje vrijednim stvarima, positovijećuje se sa židovima koji su isto tako postupali za vrijeme Musaa, alejhis-selam.

4 – Preče je da prvo popraviš samog sebe, a potom ostale

Rekao je Uzvišeni Allah:
„O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre kojoj su ljudi i kamenje gorivo“

Imam Ibn Kesir je o ovom ajetu rekao sljedeće:
„O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre“, tj. naredite sebi samima, svojim ženama, djeci, braći, rodbini, poslužiteljima i poslužiteljkama da Allahu budu pokorni, odnosno zabranite sebi i svima koji su skrenuli sa pravog puta da griješe Allahu Uzvišenom. Također, podučite ih i odgajajte ih. Brinite se o njima po Allahovim propisima, naređujte im da ih izvršavaju i pomažite im u tome. Kada vidite da neko griješi prema Allahu Uzvišenom, izgrdite ga i odvratite ga od toga. To je obaveza svakog muslimana – da upozna one koji su pod njegovom nadležnošću sa onim što im je Allah Uzvišeni naredio, i onim što im je zabranio.

Ono što je vrlo bitno je i to da se musliman kao pojedinac, i muslimansko društvo kao zajednica, prvo trebaju pobrinuti o sebi i popraviti svoje stanje, prije nego li se počnu brinuti o vanjskim neprijateljima i njihovim planovima koje danonoćno kuju protiv islama i muslimana; jer u osnovi, vanjski neprijatelj nikada ne bi imao pristup nekoj od muslimanskih zemalja da nije unutrašnje slabosti, čiji je rezultat udaljavanje od Allahove vjere i ne postupanja po istoj.

Također, od unutrašnjih slabosti su razdor i cijepanje muslimana radi pitanja oko kojih je dozvoljeno imati različita mišljenja, kao što su fikhske mesele i dr. Dakle, ove stvari ne smiju biti razlog za cijepanje muslimanskog saffa i jedinstva, zbog toga što nema nikakve koristi u tome da musliman ne voli i ne prijateljuje sa svojim bratom muslimanom zbog određenih, ne tako bitnih, vjerskih pitanja – dok s druge strane neprijatelji islama kuju planove i oštre svoje zube za istrebljivanje svega što asocira na muslimane.​

5 – Preče je popravljati djela srca nego djela udova

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan narod opisao sljedećim riječima:
„Među vama će se pojaviti ljudi da ćete svoj namaz smatrati bezvrijednim u poređenju s njihovim. Isto tako i svoj post i svoja ostala djela. Oni će učiti Kur'an (samo riječima) koji neće prelaziti granice njihovih grla. Izlazit će iz vjere kao što strelica izlazi iz lovine.“ 3

Hadis ukazuje na to da ovi ljudi pridavaju pažnju samo vanjskim djelima, a što se tiče djela srca – nemarni spram njih. Zbog toga su i zalutali, jer svoja srca nisu čistili od raznih bolesti, kao što su rijaluk, kibur, samodopadanje i sl.

Nema sumnje da se ne smiju ostavljati djela udova koja su obaveza svakom onom ko prihvati islam, kao što su namaz, post i dr. Dakle, ova djela čovjek mora izvršavati samim prihvatanjem islama, ali cilj je da se treba više i ozbiljnije pozabaviti čišćenjem srca od ostalih ibadeta.
6 – Preče je izvršavati farz i vadžib nego sunnet i nafilu

U jednom hadisu-kudsi stoji da je Uzvišeni Allah rekao:
„Najdraže s čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi.“

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao:
“U ovom hadisu se spominje da približavanje Allahu biva na dva načina:
1) približavanje Njemu Uzvišenom izvršavanjem farzova;
2) približavanje Allahu činjenjem nafila, tek nakon izvršenih farzova.”

Također, kada je Ebu Bekr, radijellahu anhu, odredio Omera za budućeg halifu, on mu je između ostalog oporučio sljedeće:
“Uistinu, Allah Uzvišeni posjeduje pravo noću, koje ne prima danju. I posjeduje pravo danju, koje ne prima noću. I zaista On Uzvišeni ne prima dobrovoljnu sadaku, sve dok ne udijeliš obaveznu.”

Jedan od velikih problema kod muslimana danas je taj što neispravno raspoređuju stvari, jer su izgubili orijentaciju u rasporedu i redoslijedu. Pa vidiš čovjeka kako se po sedmi ili osmi put sprema za odlazak na hadž ili umru – a to mu je nafila, dok s druge strane imamo na stotine gladnih, bosih, neodjevenih, siromašnih muslimana!

Vidiš drugog kako cijelu noć klanja noćni namaz ili uči Kur'an, a zatim prije samog nastupanja sabahskog namaza legne, pa tako prespava dva rekata sabahskog farza, jer je cijelu noć proveo u nafili!

Treći je blag i dobrodušan prema svojim prijateljima, ali se zato ne sjeća kada je zadnji put bio u zijaret svome djedu, amidži i dr., iako je to jedan od najpritvrđenijih farzova! Također, nema društvenijeg i istinoljubivijeg od njega kada je u svom društvu, ali kada su u pitanju njegovi roditelji, žena, djeca – miskin se ne sjeća kada se zadnji put nasmijao ili našalio s njima, a kamoli nešto više od toga!

Da, ovo je taj slijepi „fikh“ zbog kojeg se muslimani danas nalaze u ćorsokaku, i zbog kojeg nema napretka u muslimanskom ummetu. Naprotiv, ummet sve više i više tone, i ide u beznađe.
Dakle, dajemo prednost sunnetu nad farzom, i izvršavamo nafile zapostavljajući vadžibe. E, baš je ovo „pravo“ razumijevanje vjere!​

7 – Preče je davati prednost kolektivnoj koristi nad individualnoj

Drugim riječima, ovo bi značilo da je preče činiti djelo od kojeg ima korist više osoba, nego li djelo čija se korist vraća na samo jednu osobu ili samog počinitelja tog djela.

Kada ne bi postojali šerijatskih dokazi koji potvrđuju ispravnost ovog pravila, čovjeku bi bio dovoljan zdrav razum da to prizna i potvrdi, jer je od ljudske zdrave prirode da insan teži većoj i široj koristi nad onom manjom i užom. Pored toga, mi ćemo spomenuti par šerijatskih dokaza koji potvrđuju dotično pravilo, iako je njih daleko više.

1) Nakon pohoda na pleme Fezare, Selemi b. El-Ekv'a, radijellahu anhu, je (kao robinja) dodijeljena jedna od najljepših arapskih djevojaka. Seleme, radijellahu anhu, kaže:

“Došao sam s njom u Medinu. Nisam joj otkrio odjeću. Sreo me Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pijaci i rekao mi:
– ‘Seleme, pokloni mi tu ženu’
– Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tako mi Allaha sviđa mi se. Ja joj još nisam otkrio odjeću (tj. nisam je još ni dodirnuo).’
Sutradan me je Allahov Poslanik, ponovo sreo na pijaci i rekao mi: – ‘Seleme, pokloni mi tu ženu.’
– Rekao sam: ‘Ona je tvoja, Allahov Poslaniče. Tako mi Allaha, ja joj nisam otkrio odjeće.’

Potom ju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mekkelijama i razmijenio je za neke muslimane koji su bili zarobljenici u Mekki.”

Ovaj hadis je daleko jasniji od toga da se na njega daje bilo kakav komentar osim jedne stvari, a to je: Kako bi mi postupili kada bi se našli u dotičnoj situaciji, i da li bi mi dali prednost kolektivnoj koristi (muslimanskim zarobljenicima) nad individualnom (posjedovanjem najljepše robinje)?!

Ovo je pitanje koje zahtjeva da se čovjek na jedan duži period osami i razmišlja o odgovoru.

Dakle, nije sve u paroli: „Moje pravo“, i „Meni pripada“. Naprotiv, u islamu postoji nešto više od toga, nešto što je dragocijenije i važnije, a to je: preča i veća korist.

2) Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
“Musliman je muslimanu brat. Ne čini mu nasilje niti ga ostavlja na cjedilu. Ko pomogne svom bratu, Allah će njemu pomoći. Ko otkloni muslimanu neku poteškoću, Allah će zbog toga od njega otkloniti poteškoću na Sudnjem danu. Ko prikrije muslimana, Allah će njega prikriti na Sudnjem danu.”

Hadis nam ukazuje na to da Allahova pomoć ne dolazi sa mnoštvom namaza, niti On Uzvišeni otklanja poteškoće na Sudnjem danu zbog mnogobrojnih ‘umri! Naprotiv, onda kada pomogneš svom bratu muslimanu, On Uzvišeni će tebi pomoći. I onda kada mu otkloniš neku poteškoću, On će tvoje poteškoće otkloniti na Sudnjem danu.

3) U jednoj od predaja stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao:
„Allahu je najdraži od ljudi onaj koji je najkorisniji istima. A najdreže djelo Allahu je obradovati muslimana, ili otkloniti mu neku poteškoću, ili namiriti njegov dug, ili utoliti njegovu glad. I da ja krenem sa svojim bratom kako bi mu pomogao u nečemu, draže mi je od toga da boravim mjesec dana u itikafu u ovom svom mesdžidu.“

Ova predaja direktno ukazuje na ono o čemu mi govorimo: pomognuti muslimanu u njegovim potrebama je preče i korisnije nego li činjenje određenog ibadeta poput čitanja Kur'ana, odlaska na umru, bdijenja u itikafu i dr. baš kao što je spomenuto u hadisu. Iz ovoga slijedi da je samo pomaganje muslimanima od najboljih, najprečih, i najkorisnijih ibadeta. I ovo uvijek trebamo imati na umu.

Dragi muslimani, nemojte dozvoliti šejtanu da vas obmane time što će vam doći i kazati: “Pa ti si udijelio pet eura”, ili “Ti redovno daješ članarinu (od 20 maraka) u svom džematu!”

Kao prvo: da li izdvajaš zekat (koji je farz) od svog imetka? Ako izdvajaš, tu nije kraj priče, jer upravo nakon toga dolazi pitanje o nafilama: kako i gdje ti trošiš svoj imetak? Tada se trebaš prisjetiti gorespomenutog hadisa o nafilama, a i drugih šerijatskih tekstova.

Kao drugo: čovjek će na Sudnjem danu biti pitan o pet stvari, a jedna od tih je: “Kako je stekao imetak, i u šta ga je potrošio.” Prema tome, nije poenta da samo stekneš imetak na halal način, već nakon toga dolazi još bitnije: “U šta si potrošio svoj imetak?” Da li si nahranio siromaha, obukao miskina, obezbjedio jetima, ili si pak kupio neki BMW X5, i sagradio vilu od mermera? Da, upravo ćeš o ovome biti pitan, pa pripremi sebi adekvatan i tačan odgovor!​

8 – Preče je voditi brigu o ostavljanju harama nego brigu o izvršavanju vadžiba

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
„Što sam vam zabranio, klonite ga se, a što sam vam naredio, uradite od toga koliko možete.“

Rekao je hafiz Ibn Redžeb, rahimehullah:
“Preferiranje klonjenja zabrana nad činjenjem naredbi jasno je vidljivo u hadisu i to se odnosi samo na dobrovoljne ibadete (nafile), a poznato je da je oblik činjenja vadžiba bolji od oblika izostavljanja grijeha. To je zbog toga što su dobra djela sama po sebi cilj. S druge strane, od zabrana traži njihovo neprimjenjivanje, te se za njihovu realizaciju ne uvjetuje nijet – što nije slučaj sa naredbama.” [1]

Od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi se da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“…kloni se zabranjenog, bit ćeš najpobožniji među ljudima.”

Hasan El-Basri veli:
“Najbolje djelo pobožnjaka jeste klonjenje Allahovih zabrana.”

A to potvrđuje i sljedeća izjava Ibn Omera, radijellahu anhuma:
“Bolje je odvratiti lopova od harama nego udijeliti stotinu hiljada dinara na Allahovom putu!”

U tom kontekstu je i izjava selefa:
“Djela dobročinstva i čestitosti mogu činiti i dobri i pokvareni, ali grijeha se klone samo iskreni.”

Rekao je šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullah:
“Razlika između zabrana i naredbi je ta što je(poslanik) o zabranama kazao: ‘Što sam vam zabranio, klonite ga se’ i nije spomenuo ‘koliko možete’, zbog toga što je zabrana sustezanje od nečega, i to može svaki čovjek učiniti. Dok je o naredbama kazao: ‘uradite od toga koliko možete.’ “
9 – Praktičan primjer neispravnog poimanja prioriteta

Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“U bešici je progovorilo samo troje: Isa, Merjemin sin, Džurejdžov sahibija (dijete prostitutke) i dječak dok ga je majka dojila.”

Džurejdž je bio pobožan čovjek. Zato je uzeo jednu bogomolju za svoje potrebe. Jednom je došla njegova majka dok je on klanjao i povikala:
– ‘Džurejdže!’
– On reče: ‘Gospodaru moj, moja majka ili moj namaz.’
Ipak se odlučio za namaz. Majka se vratila. Sutradan je majka ponovo došla i opet ga je zatekla u namazu. Povikala je:
– ‘Džurejdže!’
– Rekao je: ‘Gospodaru moj, moja majka ili moj namaz.’
Odlučio se ponovo za namaz. Majka je otišla. Kada je osvanuo i treći dan, majka je ponovo došla i pozvala:
– ‘Džurejdže!’
– Rekao je: ‘Gospodaru moj, moja majka ili moj namaz.’
Nastavio je ponovo da klanja. Majka se vratila i rekla:
– ‘Allahu moj, nemoj ga usmrtiti prije nego što pogleda u lica prostitutki.’​

Potom su se Israilćani počeli diviti Džurejdžu i njegovoj pobožnosti. Tu je bila jedna prostitutka koja je bila navođena kao primjer zbog svoje ljepote. Rekla im je: ‘Ako hoćete, ja ću ga zavesti.’ Došla je i ponudila mu se. Međutim, on je nije ni pogledao. Otišla je nekom pastiru koji je dolazio do njegove bogomolje.

Dozvolila mu je da učini s njom blud i tako je zatrudnjela. Kada je rodila, rekla je: ‘Džurejdžovo je!’ Otišli su do njega izvukli ga iz bogomolje. Bogomolju su srušili a njega počeli tući.
– Upitao ih je: ‘Šta vam je?’
– Rekli su: ‘Učinio si blud sa ovom prostitutkom pa je rodila dijete.’
Upitao je: ‘Gdje je dijete?’
Donijeli su mu ga, te je rekao:
– ‘Pustite me da klanjam’, pa je klanjao.
Kada je završio namaz, došao je do djeteta, pritisnuo ga prstom i upitao:
– ‘Dječače, ko ti je otac?’
– ‘Pastir taj i taj’ – progovori dijete.
Potom su prišli Džurejdžu, ljubeći ga i potirući se rukama koje su ga dotakle.

Rekao je imam El-Kurtubi:
“To ukazuje da je Džurejdž bio pobožan, ali ne i učen. Da je malo razmsilio, zaključio bi da je taj namaz nafila, a odazvati se majci obaveza (vadžib). Stoga nije imao razloga da se dvoumi. Obaveza je bila da skrati ili prekine namaz, naročito kada se uzme u obzir da je dolazila nekoliko puta, što znači da ga je poželjela i imala potrebu da razgovara s njim.”

Međutim, danas bi neko od nas kazao:
“Pa kako ću prekidati namaz samo kako bi se odazvao majci?!” E, to je ta greška koju je učinio i sam Džurejdž, tako što je prednost dao nafili (pa makar to bio namaz) nad farzom, te je rezultat njegovog neispravnog razlučivanja prioriteta upravo bio takav!
A šta da mi onda očekujemo s ovim našim razlučivanjem prioriteta?
10 – Vrlo važno pravilo o ispravnom poimanju prioriteta

Rekao je šejhul-islam Ibnul-Kajjim, rahimehullah:
“Zaista, najbolji ibadet je učiniti da Gospodar bude zadovoljan u svakom vremenu, shodno onome što zahtjeva to vrijeme. Pa tako:
– Najbolji ibadet u vremenu džihada je vođenje džihada, makar to dovelo do ostavljanja klanjanja noćnog namaza i dobrovoljnog posta; šta više, makar to dovelo i do neupotpunjavanja (ruknova) farz namaza kao što je slučaj namaza u strahu.

– U vremenu kada dođe gost, najbolje je ispuniti njegovo pravo i zauzeti se njime, makar zbog toga ostavio poželjni vird od Kur'ana, a isto važi i sa izvršavanjem prava supruge i porodice.
– Najbolje je da u vremenu sehura (duboke noći) klanjaš namaz, čitaš Kur'an, upućuješ dove, činiš zikr i istigfar.
– U vremenu kada onaj koji traga za znanjem ili neznalica traži da se poduči, najbolje je da ga podučiš i zauzmeš se njime.
– U vremenu kada se uči ezan je najbolje da ponavljaš za muezinom.

– U vremenima kada se klanjaju pet dnevnih namaza, najbolje je da budeš ozbiljan i da ih klanjaš na najbolji i najpotpuniji način, da ih obavljaš u njihovom prvom vremenu, i da ih klanjaš u džamiji.
– Kada neko ima potrebe da se pomogne tijelom ili imetkom, najbolje je da ga pomogneš i da tome daješ prednost nad svojim činjenjem ibadeta i osamljivanjem.

– Najbolje je u vremenu zadnjih deset dana Zul-Hidždžeta da činiš ibadet, a posebno da izgovaraš tekbire, tehlile i tehmide, jer je to bolje i od dobrovoljnog džihada (tj. koji nije obaveza svakog pojedinca).
– Najbolje je u zadnjoj trećini Ramazana da boraviš u mesdžidu i činiš itikaf, i da se ne mješaš i ne baviš sa ljudima. Šta više, to je bolje nego da ih podučavaš znanju ili preslušavaš Kur'anu, po mišljenju većine učenjaka.
– Najbolje je u vremenu kada se tvoj brat musliman razboli ili preseli na ahiret, da ga zijaretiš, ili da mu otpratiš dženazu, dajući tome prednost nad svojim osamljivanjem.​

Prema tome, najbolje je da u svakom vremenu i situaciji daješ prednost Allahovom zadovoljstvu koje se postiže isključivo u dotičnom vremenu i situaciji, i da se zauzmeš sa vadžibom tog vremena, njegovom zadaćom i onim na što on ukazuje.

Uistinu, ovakvi su sljedbenici općeg robovanja, dok su svi ostali sljedbenici ograničenog robovanja. Pa kada neko od njih prestane činiti vrstu ibadeta i napusti ga, osjeća kao da ostavljanjem dotičnog ibadeta nije potpun, jer on obožava Allaha s jednog aspekta.

Što se tiče onoga koji pripada općem robovanju, on ne cilja lično određeni ibadet kojem daje prednost nad drugim. Naprotiv, njegov cilj je slijeđenje svega onoga u čemu je Allahovo zadovoljstvo, ma gdje se to nalazilo, te njegovo činjenje ibadeta kruži oko Allahovog zadovoljstva, i na taj način on ne prestaje da mijenja stepene obožavanja. Kad god mu se ukaže neki stepen, on radi ka postizanju istog, i obuzme se time sve dok mu se ne ukaže sljedeći stepen. Na ovaj način putuje, sve dok se ne završi njegovo putovanje.

Pa ako vidiš učenjake – naći ćeš ga s njima. Ako vidiš pobožnjake – vidjećeš ga s njima. A ako vidiš mudžahide, i njega ćeš vidjeti ga s njima… Ovakav je pravi i općeniti rob, kojeg figure ne kontrolišu, niti granice ograničavaju, niti su njegova djela radi njegovog nefsa i onoga u čemu osjeća slast i rahatluk od ibadeta. Naprotiv, njegova djela su shodno zadovoljstvu njegova Gospodara, makar rahatluk i slast njegove duše bili u nečemu drugom. Upravo ovakav je istinski ostvaritelj riječi:
‘Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć molimo.’ ”

Nakon ovakvog pojašnjenja od strane Ibnul-Kajjima, čovjek više nema opravdanja. Jedino što mu preostaje je to da se što više trudi da bude od takvih robova, i od onih koji su ostvarili spomenuto pravilo:
“Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć molimo.“

Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od iskrenih robova, koji teže samo ka onome u čemu je Njegovo zadovoljstvo, i onome što je korisno za islam i muslimane općenito.

I hvala Allahu, gospodaru svih svijetova!

Napisao: Emir Krčo​