Povijest Osmanlija

Zapadni historičari su, pokušavajući se osvetiti, do u detalje opisali raspad Osmanskog carstva, dok o njegovom usponu govore tek u natuknicama. Samo rijetki od njih su opisali i uspon Osmanlija, ali i tada sa neskrivenom mržnjom i zavišću, sistematski ih ocrnjujući.Nerijetko su Osmanlije, iz pera zapadnjaka, opisivani kao gramzivi osvajači koji su ognjem i mačem osvajali sve pred sobom i silom ugonili u islam. Ali, Allah Uzvišeni je htio ostaviti lijep spomen ovim Njegovim dobrim robovima, pa se pobrinuo da njihova znamenja u vidu džamija, čaršija, česmi, kupatila, karavan saraja, književnosti, poezije i ostalih grana umjetnosti ostanu sve do današnjih dana i tako jasno svjedoče o sasvim suprotnoj Osmanskoj prirodi. Ova mržnja prema Osmanlijama potiče od toga što su Osmanlije u presudnom trenutku historije uradili nešto što zapadnjaci do danas nisu uspjeli “ispraviti.”

Suviše je kasno. Osmansko carstvo jest propalo, ali je propalo sa takvih visina do kakvih se nikada nijedna zapadnjačka civilizacija nije popela.Osmanski duh je bio neopisivo širok. Istovremenom širinom duha i strogim pridržavanjem Šerijata, Osmanlije su čitavim muslimanskim pokoljenjima održali lekciju izgradnje muslimanskog društva i ličnosti. Vasijjet (testament) koji je utemeljivač osmanske Imperije, Osman Gazi, neposredno prije svoje smrti 1326. godine, ostavio svome sinu Gazi Orhanu, od svih potonjih sultana je usvojen i sačuvan kao jedna vrsta državnog konstitutivnog dokumenta. Vasijjet glasi ovako:

“Prvu oporuku koju ostavljam mojim sinovima i mojim dobrim dostovima je, kada budete vodili borbu na Allahovom putu uvijek pokazujte veličanstvenost prave vjere Islama, kada budete postizali uspjehe na putu džihada, uvijek visoko podignite sveti bajrak Islama. Uvijek činite hizmet Islamu, jer je Dženab-i Hak jednom svom slabom robu povjerio dužnost osvajanja zemalja na Njegovom putu. Odnesite Kelime-i Tevhid u daleke krajeve kroz vaše bitke i džihad. I ako bilo ko iz moje loze skrene s pravog puta i nanese nepravdu, neka na Sudnjem danu bude lišen Muhamedovog a.s. šefa’ata.
Sine! Ne postoji insan koji je na dunjaluk došao a da se smrti nije pokorio. I meni se sada, Allahovom odredbom, približila smrt. Ovu državu ostavljam tebi na amanet, a tebe ostavljam Allahu na amanet! Neka ti u svakom poslu pravda bude na prvom mjestu”.

U upravljanju, prema ovom vasijetu, pravda je usvojena kao temelj u izvršavanju svih državnih poslova kao i u ispunjavanju dužnosti, kako prema muslimanskim tako i prema nemuslimanskim podanicima. Radi toga su neki nemuslimanski narodi koji su se suočavali sa velikom nepravdom i nasiljem, izrazili volju da žive pod Osmanskom upravom i na taj način Osmanlijama olakšali pojedina osvajanja. Primjer pridržavanja principa pravednosti bile su i posljednje riječi koje je Sultan Murat izgovorio nakon atentata koji je nad njim kukavički izvršio Miloš Kobilić, prerušen u ranjenika: “Nemojte povrijeđivati zarobljenike! A sada vas i našu pobjedničku vojsku ostavljam Allahu na amanet”. Kao rezultat njihovog islamskog vaspitanja, naučili su se ophoditi bez mržnje i bijesa, bez pohlepe i oholosti i na taj način su uspijevali izbjeći sebičnost.
Svrha postojanja Osmanske države je bila promicanje islama, a ne sticanje bogatstva radi njega samog. Istorija pokazuje da Osmanlije nikada nisu gomilali bogatstva, naprotiv, neprestano su ga trošili na Allahovom putu, pa im se ono uvećavalo. U Osmanskoj tradiciji postojao je običaj da za vrijeme svečanosti održavane povodom ustoličenja Sultana na vlast, zapisničar jako dovikne Sultanu: “Ne oholi se moj Sultanu, Uzvišeni Allah je iznad tebe!”

Osmansko rukovodstvo ni u jednom periodu nije slijedilo politiku nacionalnih i rasnih podjela. Ponajbolji primjer za ovo načelo je veliki vezir Mehmed Paša Sokolović, po rođenju Srbin, ali po odgoju Osmanlija. Važna je bila odanost sultanu i Osmanskoj državi. Građani nemuslimanske vjeroispovjesti nikada nisu bili tlačeni i silom uvođeni u islam. Kao rezultat ovakve vjerske i kulturne slobode, određene etničke grupe su stekle suverenitet takvom lahkoćom kao da nisu bili pod Osmanskom vladavinom. Čak se može reći da ovi narodi, u drugim uslovima, pa čak i u uslovima nezavisnosti, ne bi mogli do tog stepena sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet.Dostojan pažnje je gest Sultan Abdulhamida Hana II kao vladara Imperije koja se suočavala sa raspadom, kada je u tako teškim vremenima izdvojio velika materijalna sredstva za restauraciju Bizantijskih dijelova Ajasofija džamije u Solunu, dok su Grci 1950. godine, uništili raskošna obilježja iz XVI stoljeća tog istog zdanja, kao što su mimber koji je predstavljao umjetničko djelo, kjurs, mahfil ili mjesto gdje je stajao mujezin, pri tom ne ostavivši ni jedan trag islamske kulture.Sultan Murat II je, umoran od ratovanja, predao princu Sultan Fatihu državu na upravljanje, a on se sa bliskim prijateljima povukao u tišinu planine Uludag. Budući je Sultan Fatih tada imao svega 12 godina, neprijatelj je pokušao iskoristiti ovu priliku i uništiti Osmanlije. Sultan Fatih je, iako vrlo mlad, osjetio da nije dorastao ovom problemu, pa je svom babi Sultan Muratu II poslao kratko pismo u kom je stajalo: “Ako si ti sultan, onda dođi i komanduj svojim trupama, a ako sam ja sultan, tad ti naređujem da dođeš komandovati mojim trupama.”

Stari ratnik je prekinuo odmor, poveo svoju nepobjedivu vojsku i do nogu potukao neprijatelja. Ubrzo zatim Fatih sultan Mehmed Han će definitivno preuzeti carstvo pa će u svojoj 22. godini života osvojiti Istanbul na način koji sve do danas nije izgubio ništa od svoje genijalnosti.

Sultan Bajazit II, koga njegovi savremenici zbog njegove velike pobožnosti prozvaše Bajazit Evlija, je primijetivši mnogo sjajnog posuđa u svom dvorcu, jedanput naredio da se svo to posuđe, iznese na ulicu i da se tri dana iz njega hrani sirotinja. Naravno, nijedna posuda nije vraćena u rezidenciju.U pohodu na Egipat, Sultan Selim Javuz je sa svojom vojskom za samo 13 dana prešao Sinajsku pustinju, a ista ta pustinja je u I svjetskom ratu, sa tadašnjom tehnikom, pređena za 11 dana. Do danas ostaje nejasno kako mu je to uspjelo.

Ovaj briljantni vojnik je, prema svjedočenju njegovih savremenika, čitav život jeo jednu vrstu jednostavnog jela i to iz drvene posude.Sultan Mehmed III bi pri svakom spominjanju Pejgamberovog alejhisselam imena, ustajao na noge iskazujući time svoje poštovanje prema Pejgamberu a.s.Vijekovi su prohujali, Osmanska Imperija postala je historija. Ali civilizacija, koju je ova imperija, sa neusporedivim uspjehom formirala, je i danas živa. Turci, Kurdi, Bošnjaci, Albanci i ostali koji žive na tlu čiji je svaki pedalj plaćen krvlju, djeca su iste civilizacije.Duh, koji je u prošlosti ovjekovječen kao Seldžučki, a potom kao Osmanski, ustvari je duh islamske čovječnosti. Taj duh i dalje čuvamo i njegujemo i on će jednog dana iznova biti predstavljen modernom svijetu koji se počeo preobražavati u mrtvo tijelo. Ovaj svijet to očekuje.​

Osmanlije-Dolazak Turaka u Anadoliju ( 2 dio)

Drugi dio

Niko do danas sa sigurnošću nije utvrdio starost i tačno porijeklo Turaka. Historija prati njihov put od visoravni planina Altaja, što se smatra njihovom pradomovinom. Altaj je gorje koje se proteže u dužini od oko 2 000 kilometara. Na granici je između današnje Kine i Mongolije. Sišavši sa Altaja, Turci se naseljavaju u stepama koje se pružaju prema zapadu sve do Aralskog jezera, sjeverno do Sibira i južno do Tibeta. Ovo područje je nekada bilo poznato kao prirodna, geografska i kulturna cjelina pod imenom Turkistan.

Najstarije pronađene bilješke o Turcima potiču iz VI stoljeća, od Kineza koji su ih nazivali „Tuku“, a njihove zemlje „Tu-Kiu“. Jugozapadno od Turkistana je stara Perzija. Oni su svoju zemlju nazivali Iran, a sve ostalo Aniran tj. Ne-Iran. Zemlje Turaka su nazivali Turan, a njihove stanovnike Turanci.
Prema turskim predajama, praotac pravih Turaka bio je Ouz han (tur. Oğuz) koji je živio u vrijeme Ibrahima a.s. Njegov otac je bio paganske vjere dok se Ouz han okrenuo monoteističkoj vjeri, zbog čega su međusobno ratovali oko sedamdeset godina. Ouz han je poveo svoje sljedbenike prema današnjem Turkestanu. Zaustavio se u gradu Jesi, starom središtu raznih vjera, i tu uspostavio svoju prijestolnicu. Vijekovima kasnije, u Jesi će se roditi poznati učenjak hodža Ahmed Jesevi. Pošto je pobijedio svog oca nevjernika, Ouz han je zavladao svim Turcima. Od četiri Ouz hanova sina izrodit će se ukupno dvadest četiri najotmenija turska plemena.

Kao i njihovi susjedi Mongoli, Turci su skoro živjeli u sedlima. Vremenom su postali pagani i obožavali su razna božanstva. Nemirna duha i vrlo pokretljivi, išli su za svojim stadima i poduzimali povremene upade u susjedne zemlje odakle su se vraćali sa bogatim plijenom. Plijen je bio njihov cilj, a grad je bio njihov neprijatelj. Mobilnost im je davala prednost nad gradskim življem. Ibn Haldun ističe ovu odliku kao sudbonosnu za cijeli svijet: „Uzrok tome je što se sjedilačko stanovništvo prepustilo mirovanju i udobnosti i utonulo u blagostanje i raskoš. Oni su stvar odbrane svojih imetaka, i sebe samih, povjerili svom namjesniku i vladaru koji njima upravlja te vojsci koja se stara o njihovoj zaštiti. Oni se osjećaju sigurnim iza zidina koji ih okružuju i utvrda koje ih zaštićuju, pa ih ne uzbunjuju nekakvi povici niti im išta remeti njihov mir. Zato su oni nehajni i spokojni pa su odbacili oružje... Ljudi iz divljine, pak, zbog svoje izdvojenosti iz društvene zajednice, usamljenog života u pustinjama, svoje udaljenosti od vojske, odvojenosti od zidina i kapija, sami se brinu o svojoj odbrani: ne povjeravaju je drugima niti se pri tom pouzdavaju u druge. Zato oni stalno nose oružje, osmatraju na sve strane oko puteva, suzdržavaju se spavanja, osim na smjenu, kada su u skupini, na sedlima i samarima, pažljivo osluškuju tihe šumove ili krikove, usamljuju se u zabiti i pustinji pouzdavajući se u vlastitu snagu. Snaga je postala njihovom karakternom crtom, a hrabrost njihovom naravi za kojom posegnu kad ih neko pozove, ili ih uzbuni neki povik.“

Seoba Turaka

Pod pritiskom Mongola, turska plemena su se vremenom pokrenula prema zapadu. U devetom stoljeću se susreću sa muslimanima u Iraku i Iranu. Halifa u Bagdadu je prepoznao njihove vojničke kvalitete i regrutovao ih svoju armiju kao vojne službenike. Krajem desetog stoljeća islam se učvrstio u turskom biću. Uskoro su postali svjesni svoje snage, pa su preuzeli vlast od svojih doskorašnjih gospodara. Sredinom jedanaestog stoljeća već je formirana dinastija Turaka Seldžuka, a do kraja stoljeća Seldžuci vladaju prostorom od centralne Azije do Egipta.

Brzina turskog narastanja bila je tako čudna da je u nekim krugovima protumačena kao Božija intervencija u cilju oživljavanja već dobro zamrlog duha islama i povratka jedinstva ummeta. Turci su oduvijek bili sunije, dok su u Egiptu tada vladali šiije. Ubrzo su postali legitiman vojni cilj Turaka Seldžuka, jer su ih smatrali otpadnicima od islama. Turci su oživjeli borbeni duh kakav je bio kod prvih muslimana. Salahudin Ejubija je bio Kurd, ali glavnina njegove vojske bili su Turci. Poznate su Salahudinove briljantne akcije, prvenstveno njegovo vraćanje Jerusalima pod vlast muslimana.

Žiška rata između muslimana i kršćana već dugo je tinjala sve dok se nije rasplamsala na južnim granicama Anadolije. Seldžuci su imali velikih problema sa nedavno doseljenim nomadskim Turkmenima zbog njihovih čestih upada u tada kršćansku Anadoliju. Upadi su postali tako česti i tako snažni da je bizantijski car morao pokrenuti vojnu akciju protiv uljeza.

Bizantija je za to vrijeme bila obuzeta unutrašnjim političkim trvenjima koja su započela 1055. godine. Na čelu Imperije izmjenjivali su se marionetski carevi koje su postavljali snažni makedonski velikaši, dok je trajala politička borba između civilne aristokracije na zapadu i vojne aristokracije na istoku Bizantije. Civilna aristokracija je imala svoje posjede na Balkanu, a vojna u Anadoliji. Vojna aristokracija nije dopuštala nikakvo kupovanje posjeda u Anadoliji koja je bila neusporedivo bogatija od Balkana.

Bitka kod Mancikerta

Godine 1068. civilna aristokracija postavlja novog cara, Romana Diogena – bivšeg vojskovođu iz Kapadokije. Njegov prvi korak je bio pokušaj obnavljanja snažne bizantijske armije koju je desetogodišnja vladavina civilne aristokracije znatno oslabila. Uspio je skupiti oko 35 000 ljudi, pa je krenuo na Seldžuke. Ostvario je neke početne uspjehe, ali nikako nije mogao uništiti brzu seldžučku konjicu koja je i dalje harala bizantijskim pokrajinama. Dolazak zime je prisilio Romana na povlačenje. U aprilu slijedeće godine, Roman ponovo pokreće pohod, ali seldžučka konjica brzim manevrima opet izbjegava direktan sukob, tako da je primoran sklopiti mir sa Alp Arslanom, seldžučkim sultanom.

Godina 1070., donosi političke napetosti u Istanbulu, pa je Roman Diogen primoran na ostanak u gradu. Ipak, organizovao je novi pohod na Seldžuke kojim je komandovao Manojlo Komnin. Mladog vojskovođu je pratila početnička sreća, ali je na kraju potpuno poražen i zarobljen. Uspio je nagovoriti Seldžuke da ga puste, pa se osramoćen vratio u Istanbul.

Slijedeće godine, gradovi Mancikert i Arje se predaju Seldžucima, pa je Roman prisiljen na hitnu akciju. Kad se približio jezeru Van, podijelio je vojsku na dva dijela. Prvi dio vojske je krenuo prema jugu odakle se očekivala glavnina seldžučke vojske, a drugi dio, pod komandom Romana, krenuo je na Mancikert. Prvi dio bizantijske vojske je naletio na seldžučke snage, ali su se povukli prema Istanbulu, dok je Roman bez borbe zauzeo Mancikert.

Odmah poslije toga, Roman je krenuo prema glavnini seldžučke vojske u želji za potpunom pobjedom. Seldžuci su ga dočekali, potpuno razbili njegovu vojsku pobivši gotovo trećinu ljudstva. Imperator Roman Diogen je bio zarobljen. Seldžučki vojnici su ga prepoznali i doveli pred sultana Alp Arslana.
- Šta bi učinio da sam ja zarobljen i doveden pred tebe? – pitao je Alp Arslan.
- Vjerovatno bih te ubio ili bih te pokazivao u povorci dok bih trijumfalno ulazio u Istanbul. – odgovori Roman.
- Ja ću postupiti mnogo gore, ostavit ću te živa. – reče Alp Arslan.

Alp Arslan je naredio Romanu da legne na zemlju, a onda mu je stao nogom na vrat, što je bio simboličan čin pokoravanja pobjedniku koji je u tom slučaju obavezan poštediti pokorenog. Roman je zadržan neko vrijeme kod Alp Arslana, nakon čega je sklopljen mir na duže vrijeme. Konačno, Roman je pušten na slobodu. Ostaci njegove vojske su ga sačekali i pridružili mu se u pokušaju nasilnog ulaska u Istanbul gdje je za vrijeme njegovog odsustva izvršen državni prevrat. Suprotstavila mu se vojska mladog prevratnika Mihajla Duke, potpuno ga porazila i oslijepila usijanim gvožđem. Kratko vrijeme poslije toga, Roman je umro od posljedica osljepljivanja.​

Zauzimanje Anadolije

Nakon Bizantijske katastrofe kod Mancikerta, Seldžucima su se širom otvorila vrata Anadolije. Sada više nije bilo nikoga da ih spriječi u potpunom zauzimanju ove, za Bizantiju, strateške teritorije. Za samo deset godina, Turci su zauzeli skoro cijelu Anadoliju. Ovaj put nije došla samo njihova vojska. Sada su doveli i svoje porodice, te se trajno nastanili u širokim anadolskim ravnicama. Resursi Anadolije su oduvijek bili neizmjerni. Bizantija je ostala bez sigurne i relativno jednostavne opskrbe živežnim namirnicama i popune armije najboljim vojnicima. Do tada je Istanbul uglavnom snabdijevan iz Anadolije, pa je od tada primoran na traženje drugih izvora snabdijevanja hranom i ljudstvom.

Mnogi analitičari smatraju da je bizantijski poraz kod Mancikerta bio direktan povod za pokretanje krstaških ratova. Turci Seldžuci su prenijeli prestolnicu u Nikeju (današnji Iznik) i tako jasno dali do znanja da se ne namjeravaju povući iz Anadolije. Odmah poslije toga Aleksije Komnin je zatražio pomoć od katolika sa zapada. Papa će ubrzo pokrenuti krstaške pohode koji će više koštati pravoslavce nego muslimane.

Nakon pustinja Irana i Iraka, ravnica Anadolije je postala idealno mjesto za Turkmenska stada. Sa njima je došao sunijski islam, vatreni dervši, šejhovi i razni pobožnjaci koji su neprestano govorili o džihadu. Svega dvadeset godina nakon Mancikerta, izbili su na obale Mediterana. Domaće kršćansko stanovništvo je u velikom broju počelo prihvatati islam. Tome su posebno doprinijeli šejhovi pozivajući na poštovanje kršćanske vjere, koja potiče od Nebeske Objave. Za to vrijeme, bio je to gest neviđene tolerancije. Kršćani su po prvi put slušali o islamu iz prve ruke - od muslimana. Posljedica toga su bili postepeni prelasci u islam.

Uskoro je Bizantiju zahvatio građanski rat u kome su Turci pomagali jednu stranu. Bizantija je sada bila još slabija zbog rascjepkanosti. Ipak poduzela je još jedan pokušaj protjerivanja Turaka. Bilo je to 1176. godine kad ih je Kilič Arslan porazio. Početkom trinaestog stoljeća, mnogi zapadni pisci Anadoliju nazivaju „Turkiye“. Za Bizantiju, Anadolija je definitivno i nepovratno izgubljena.

Za to vrijeme Seldžučko carstvo se proširilo, a njihovi sultani postaju sve poštovanije ličnosti u muslimanskom svijetu. Uspjeli su nametnuti svoju vlast lokalnim gazijama. Pošto nisu imali ambicija za pohode prema istoku, zadovoljili su se trenutnim stanjem. Konja je bila njihova prijstolnica u kojoj su zadovoljno sjedili i razvijali nauku i umjetnost. Njihova uprava je bila tako prefinjena, a postupanje tako blago da historija skoro nije ni primijetila promjenu Anadolije iz kršćanskog u većinski muslimanski prostor.

Početkom XIII vijeka Džingis hanove horde ruše Buharu, Semerkand i Taškent. Ponovo, mnoga turkmenska plemena kreću prema zapadu. Seldžuci ih prihvataju i naseljavaju u Anadoliji na granici sa ostacima bizantijskih utvrda da ne bi remetili poredak u unutrašnjosti države. U svojoj novoj domovini Anadoliji, Turkmeni su nastavili sa tradicionalnim načinom života. Upadali su na bizantijske teritorije i živili od zadobijenog plijena. Seldžučka država je sve teže uspijevala održavati kakvu-takvu vlast nad njima.

Dalje, prema Bizantiji

Turkmenska plemena su sa sobom donijela islam koji je ponekad bio više ili manje nesunijski. Da bi spriječili izopačavanje čistog islama, Seldžuci su podsticali neke slojeve sjedilačkog stanovništva da se nasele u centrima pridošlica. Prvenstveno su to bili učenjaci, umjetnici, trgovci, zanatlije i zemljoradnici. Tako je formirana infrastruktura ekonomskog života u turkmenskim beglucima koji su postajali sve samostalniji. Mevlevije, predstavnici visokog islama iz starih seldžučkih centara, formiraju mevlevihane – okupljališta muslimanske elite. Na taj način su bitno uticali na vodeće ličnosti među Turkmenima.
Skrhani nekolicinom uzastopnih katastrofa, Bizantijci će se tek suočiti sa još gorom nesrećom. Ovaj put ona će doći sa zapada, od katoličkih krstaša, njihove kršćanske braće. Krstaši su na prevaru uspjeli provaliti u Istanbul i divljački ga opustošiti. Bizantijski imperator je izbjegao u Iznik i tamo proveo skoro 60 godina, nakon čega su se Bizantijci ponovo vratili u Istanbul.

Shvativši da sada imaju neprijatelja na zapadu, Bizantijci su bili prisiljeni na sklapanje primirja sa Anadolskim Turcima. Uprkos najnovijem primirju, Anadoliju će zadesiti nemiri sa jedne sasvim nove strane. Mongolski plemenski vođa Džingis Han sa svojim divljim hordama će pregaziti sve pred sobom. Ove protuhe će protutnjati tadašnjim islamskim svijetom rušeći, paleći i nemilosrdno ubijajući. Nakon što su njome protutnjali Temudžinovi divljaci, Anadolija će, 1243. godine, biti rasparčana u mnogo malih kneževina. Ipak, muslimani su se ponovo konsolidovali i zavladali tim prostorima. Osjećao se nedostatak centralne seldžučke vlasti koja je sada bila mongolski vazal.

Nomadska Turska plemena su u sve većem broju nastanjivala ova područja i sve češće poduzimala pohode na lokalne bizantijske gradove. Bizantija je tada bila u svojevrsnoj političkoj agoniji, što je turskim plemenima olakšavalo djelovanje. Turci iz Karamana (današnja Konja) su se proglasili nasljednicima nestalih seldžuka i tako zadobili istaknutu poziciju među ostalim turskim plemenima. Njima su donekle mogli parirati Turci iz Germijana (današnja Kutahija), jer je njihova vlast dopirala do zapadne Anadolije. Germijani su vremenom oslabili zbog dijeljenja zemlje unutar članova vladarske porodice. Osim ovih kneževina, u anadoliji su postojale još neke turske državice kao što su: Menteše, Saruhan, Hamid, Teke, Zulkadir i ostali.

U velikom broju Turskih plemena i kneževina, u sjeverozapadnoj Anadoliji jedno pleme se počelo izdvajati svojim vatrenim gazilukom, brzim i značajnim osvajanjima teritrija. Bilo je to Osmanovo pleme.

Osmanlije u Evropi ( 3 dio)

Treći dio

Nakon zauzimanja Burse (1326), Iznika (1331), Izmita (1337), oblasti Kodžaeli i bejluka Karesi, Osmanlije su kao sljedeći cilj odredili Rumeliju. Riječ Rumelija je vjerovatno Turska kovanica koja označava “Zemlju Rimljana”, u to vrijeme zemlje pod vlašću Istočnog Rimskog Carstva - Bizantije. Kasnije, ova riječ će označavati Evropski dio Osmanskog carstva, preciznije Balkansko poluostrvo. U današnjoj Turskoj pojam Rumelija se koristi za onaj dio Turske, koji je u Evropi, uključujući i Evropski dio Istanbula.

Prema nalazima historičara, Osmanlije su prvi put kročili na Evropsko tlo godine 1340. predvođeni Orhanovim sinom, princom Sulejmanom. U početku su to bili povremeni upadi, da bi se nakon osvajanja Galipolja (1354), Osmanlije ovdje utvrdili i formirali provinciju. Nakon uspostavljanja kontrole nad cijelim poluostrvom, Orhan - gazi je usmjerio pažnju prema Trakiji.​

Prvi obrisi države

Prvo što je Orhan Gazi učinio nakon očeve smrti je podjela Osmanove lične imovine sa bratom Alauddinom. Pošto je bio izuzetno pobožan i učen, princ Alauddin se čak ustručavao uzeti pola Osmanove lične imovine kao miraz (konje, ovce i sl.). Na to mu Orhan gazi reče: “Dobro, ako ne želiš biti pastir konja i ovaca, onda budi pastir naroda, budi moj vezir.”Tako je princ Alauddin postao prvi vezir u Osmanskom carstvu. Pošto je bio vičniji peru nego maču, princ Alauddin je ubrzo uredio novonastalu državu, učvrstivši je mudrim uredbama i zakonima, te je po njegovoj odluci iskovan i prvi Osmanski novac koji je pušten u opticaj 1326. godine. Prema nekim historičarima i Osman Gazi je kovao novac sa svojim znakom, međutim, ne postoje ozbiljni dokazi za ovu tvrdnju. Do tada je u opticaju bio novac sa znakom Seldžuka iz Konje, pa je zamijenjen novcem sa Orhanovim znakom. Orhanov srebrni novac je nazvan „akča“. Da bi se ovaj novac razlikovao od sličnog novca, koji su kovali seldučki sultani, nazivan je i "Akče-i Osmani“ (Osmanlijske akče). Na aversu novca bio je ispisan kelime-i šehadat, a na pojedinim primjercima se mogu naći imena četvorice pravednih halifa.

Na naličju prvih osmanskih akči je stajalo: "Veliki sultan Orhan sin Osmana, neka čuva Alah carstvo njegovo".Osim toga Alauddin donosi i propis o odjeći, kojim je precizirano kako će izgledati odjeća službenika države, ovisno o rangu. Precizirana je vrsta i boja platna, krzna i ukrasa na odjeći. Posebna pažnja je posvećena izgledu kape, koja je kod istočnjaka određivala pripadnost staležu.Donešen je propis o divanu (sultanovo vijeće) koje je zasijedalo svaki dan pod predsjedavanjem Orhana Gazi. Sultanov divan je zasjedao u rezidenciji u Bursi, u prostoriji koja je bila namijenjena za te svrhe. Ovdje su se donosile najvažnije odluke. O načinu organizovanja i funkcionisanja Osmanske administracije ćemo, ako Bog da, govoriti u nekom od sljedećih nastavaka.Učeni princ je donio i zakon o plaćenoj, stalnoj vojsci i to čitavih stotinu godina prije nego je to učinio Karlo VII u Francuskoj, koji važi za prvog Evropskog vladara osnivača plaćene vojske. Osman Gazi je koristio uglavnom akindžije (tumarajuće ratnike), koji su na poziv vladara odlazili u boj. Orhanova vojska je sada, pored akindžija, dobila stalne plaćene pješadijske odrede sa redovnom plaćom.

Orhan Gazi

Još od najranije mladosti mladi prinčevi su obučavani ratnim vještinama, kao i umijeću vladanja. Tako je Osman - gazi, mladom Orhanu povjerio upravu i čuvanje novoosvojenog Karadžahisara. Za to vrijeme, Osman Gazi je išao u dalja osvajanja. Orhan Gazi je uskoro dobio priliku pokazati koliko vrijedi. Naime, iznenada su Tatari provalili u područje Karadžahisara, ušli u sam grad i opustošili gradsku tržnicu. Međutim, Orhan brzo reaguje, uspješno organizuje odbranu grada i protjeruje divlje Tatare. Babo Osman je zadovoljan Orhanovim prvim nastupom, pa ga šalje u bitke. Orhan i tu pokazuje da je pravi babin sin i osvaja kompletno područje između rijeke Sakarje i mora (područje današnje provincije Kodžaeli).Čvrsto se oslonivši na svog brata Alauddina, Orhan Gazi se mogao posvetiti osvajanjima. Za svoju prijestolnicu je odabrao Bursu, taj divni grad u podnožju gorja Uludag. U periodima primirja Orhan se posvetio građenju. U Izniku je podigao džamiju, medresu i imaret (kuhinja za sirotinju), pa se ova džamija smatra prvom Osmanskom džamijom, a medresa prvom osmanskom medresom. Sagradio je i džamiju i hamam u sklopu Bursanske tvrđave, a u Biledžiku je sagrađena

Orhanova džamija i imaret.Arapski putopisac Ibn Batuta posjetio je Osmansku državu 1331. godine za vrijeme Orhana Gazi i zapisao slijedeće: „Oni nikada ne dočekuju slijedeći mjesec u istom gradu. Neprestano se bore protiv nevjernika i uvijek ih drže pod opsadom“. Osmanlije su se smatrale gazijama. To nipošto ne znači da su mislili kako prije njih nije bilo gazija. Ovim nazivom su htjeli naglasiti da je opet oživljen duh živahnog islama. Isticali su da je svrha njihove borbe zapravo hizmet islamu. Sudeći prema natpisu na jednoj od džamija u Bursi koji glasi: „Sultan, sin sultana gazije, gazija, sin gazije, Gospodar horizonta, heroj svijeta“, Orhan gazi je prvi Osmanlija koji je ponio titulu sultana i tako će ostati sve do posljednjeg Osmanovog izdanka.Jedan od presudnih događaja bio je prelazak u Evropu gdje im se pružala prilika za skoro bezgranično širenje. Međutim, prelazak u Evropu neće biti nimalo lahak, jer je moreuz Dardanele bio pod kontrolom kršćana. Kad god bi Osmanlije prebacili trupe u Trakiju, Bizantijci bi ih prije ili kasnije uništili. A onda se pojavila prilika.​

Muslimanska kneževina Karesi, bila je na istočnim obalama Dardanela. Godine 1345., nastala je borba za prijesto u Karesiju, pa je Orhan Gazi, uz pomoć trupa iz ove kneževine, razriješio problem tako što je zauzeo Karesi i pripojio ga osmanskoj državi. Sada Karesi postaje jedna od osmanskih provincija. Upravljanje nad njom je povjereno Orhanovom sinu princu Sulejmanu.Pod komandom princa Sulejmana, Galipolje uskoro pada u ruke Osmanlija. Orhanova ženidba Teodorom, kćerkom Jovana Kantakuzena – pretendenta na Bizantijski prijesto, olakšava Osmanlijama dalje napredovanje u Evropi. Godine 1354., Kantakuzen poziva saveznike Osmanlije da mu pomognu u borbi protiv Srba i Bugara u području Jedrena. Princ Sulejman je, po očevom nalogu, poveo trupe, prešao u Evropu i zauzeo grad Cimpu na evropskoj strani Galipoljskog moreuza. Zatim je u noći između 1. i 2. marta 1354. godine strašan zemljotres razorio zidine Galipolja i ostalih utvrda u okolini. Sulejman koristi ovu priliku i zauzima sve tvrđave uključivo i Galipoljsku. Zauzeta ratom sa Srbima i Bugarima, Bizantija nije mogla reagovati. Osmanlije su sada čvrsto stali na Evropsko tlo. Nikada više ga neće napustiti.

Prelazak Osmanlija u Evropu i stacioniranje snažnih trupa je podiglo pravu uzbunu na Zapadu. Venecijanski ambasador u Istanbulu upozorava da je Istanbul sada u neposrednoj opasnosti. On šalje pisma na Zapad da je Istanbul spreman ući pod zaštitu neke moćne kršćanske države, pa se u Evropi počinju krojiti planovi za krstaški rat. Ovaj put krstaški cilj neće biti Jerusalim. Svrha krstaških pohoda će sada biti protjerivanje Osmanlija iz Evrope. Ponovo je pokrenuta ideja o ujedinjenju katoličke i pravoslavne crkve. Po prvi put, Evropa ozbiljno shvata Osmanlije. Odustajanje od Jerusalima je dokaz neusporedivog doprinosa Osmanlija cijelom muslimanskom istoku koji od sada ne mora strahovati od krstaša.Gregorije Palama, arhiepiskop grada Soluna, koji su Osmanlije zauzele 1354. godine, odmah nakon osvajanja Galipolja, ovako govori o osmanskim osvajanjima: „Nezadrživo napredovanje islama od istoka prema zapadu jasan je dokaz da Bog njima pomaže i da je islam prava vjera.“

Učvršćivanje u Evropi

Da bi dodatno osnažio najnovoja uporišta u Evropi, princ Sulejman naseljava muslimane iz Anadolije u Evropu. Kao najpodesnije, izabrao je nomade koji su po svojoj prirodi prilagodljivi. Kao gljive poslije kiše, u Trakiji su nicala mnoga osmanska sela. Vojni pohodi su nastavljani, a teritorija osmanske države se sve više širila.Džihad, borba na Allahovom putu, bio je najznačajniji činilac u osnivanju i razvoju osmanske države. Formirano je jedno sasvim novo društvo sa posebnim kulturnim obrascem. Bilo je prožeto idealom neprestanog džihada i širenja Darul-islama (prostora gdje vlada islam). U tom pograničnom društvu, sve je bilo pretpostavljeno idealu džihada.

U zaleđu Osmanlija, još uvijek se čvrsto držala seldžučka civilizacija, zasnovana na svojevrsnoj vjerskoj ortodoksiji, sholastičkoj teologiji, dvorskoj književnosti pisanoj na izvještačenom jeziku. Međutim, u osmanskim pograničnim zemljama zavladala je svojevrsna narodna kultura obilježena epskom književnošću, narodnim tarikatom i običajnim pravom. U anadolskim kneževinama turski jezik je tada prvi put postao administrativni i književni jezik. Osmansko pogranično društvo je bilo podjednako trpeljivo i složeno. Zajedničko kulturno tle dovodilo je Bizantijske pogranične trupe u neposredan dodir sa muslimanskim gazijama. Mihal Köse, grčki pogranični zapovjednik koji je prešao u islam i sarađivao sa Osmanovim ratnicima, tipičan je primjer takvog asimilacionog procesa.Osnovna svrha džihada bila je potčinjavanje Darul-kufra (Prostora nevjerovanja) i njegovo pretvaranje u Darul-islam.

Osmanlije su utemeljile svoju imperiju ujedinivši muslimansku Anadoliju i kršćanski Balkan pod svojom upravom. Iako je neprestani džihad bio osnovni princip ovog carstva, ono je istovremeno bilo i zaštitnik pravoslavne crkve i miliona pravoslavaca. Islam je kršćanima i jevrejima garantovao život i imovinu pod uslovom pokornosti i plaćanja džizje i ostalih državnih poreza. Dopuštao im je da slobodno ispovijedaju svoju vjeru i da žive u skladu sa sopstvenim vjerskim zakonima. Pošto je tadašnje osmansko društvo bilo pograničnog tipa i pošto su se slobodno miješali sa kršćanima, Osmanlije su ove principe islama primenjivali sa najvećom širokogrudošću i trpeljivošću. Vrlo često, Osmanlije su vodili takvu politiku da su, prije nego što bi se latili oružja, prvo pokušavali sa dobrovoljnim potčinjavanjem kršćana i sticanja njihovog povjerenja.U novoosvojenim oblastima Trakije primenjivan je isti postupak kao u Anadoliji.

Lokalno grčko stanovništvo, izlagano stalnim upadima gazija, sklanjalo se u tvrđave. Onim koji bi se dragovoljno pokorili, Osmanlije nisu činili ništa nažao, ali ako bi pružili otpor, prisiljavali su ih da im ustupe svoje gradove. Osmanska vlada je podsticala muslimane iz Anadolije da se nastanjuju u novoosvojenim zemljama. Derviši su, isto tako, osnivali brojne tekije i zavije koje će vremenom postati jezgra novih muslimanskih sela. Ubrzo posle osvajanja u Trakiji došlo je do kolonizacije Turaka u tim krajevima, čime je ostvarena čvrsta osnova za buduću osmansku ekspanziju u Evropi.Zbog svega navedenog, Osmansko carstvo je postalo pravo „pogranično carstvo" - kosmopolitska država u kojoj će se sve vjere i rase smatrati dijelovima jedne cjeline i koja će ujediniti pravoslavne kršćane na Balkanu i muslimane u Anadoliji u jednu državu.

Najstariji Orhanov sin, Sulejman paša je od najranije mladosti smatran njegovim nasljednikom, što je i opravdao osvajanjima u Aziji i Evropi. No, godine 1358., princ Sulejman nespretno pade sa konja i na mjestu osta mrtav. Ukopan je na obalama Dardanela. Dugo će to biti jedini mezar Osmanskog princa na Evropskom tlu.Orhan gazi je nadživio sina Sulejmana jedva jednu godinu. Umro je u 75. godini života. Bio je hrabar ratnik, pravedan vladar i prvi osmanski zakonodavac. Pjesnici ga opisuju kao čovjeka izuzetno lijepe vanjštine, plave brade, plavih očiju, visoka stasa, okrugla lica, širokih prsa, snažnih šaka i bijelo-crvenog tena.

Osmanlije - Sultan Murat I ( 4 dio)

Četvrti dio
Prije nego je postao sultan, Murat I je bio kaziasker (vojni sudija). Ovo mjesto je prepustio Brusanskom kadiji Kara Halilu Čandarliju, a on se nakon smrti princa Sulejmana i Orhanove smrti, nenadano nađe na čelu carstva. Brzo se snašao i na početku svoje vladavine zauzeo Ankaru i dobar dio Male Azije. Zatim je okrenuo svoje čete prema Evropi i 1362. godine zauzeo grad Edirne (Jedren) na Evropskom tlu, u koji je godine 1369. prenio prijestolnicu i time jasno odredio pravac budućih osvajanja. Ovaj događaj će izazvati pravu buru u kršćanskoj Evropi i odredit će dalji tok historije.

Prvi susret sa Srbima

Nakon što je zauzeo Plovdiv 1363. i sklopio primirje sa Bizantijom, pred Muratom se pojavljuje novi izazov. Papa Urban V je, godine 1371., pozvao u krstaški rat protiv Osmanlija, pa mu se odazvaše ugarski, srpski i bosanski kraljevi, te knez Vlaške. Krstaši krenuše u svoj pohod i dođoše do rijeke Marice, dva dana udaljena od Jedrena, kojim je zapovijedao Lalašahin. On posla Hadži bega sa deset hiljada vojnika, da presretnu dvostruko brojnijeg neprijatelja. Hadži beg mudro postupi i napade krstaše naveče, kad su spavali. Austrijski historičar Jozef fon Hammer ovako to opisuje: “Buka turskih bubnjara i svirala, poklici ‘ Allah’, ‘ Allah’, ispuniše zrak i srca kršćana stravom.” Neprijatelj se panično razbježao, te se dobar dio njih utopio u Marici. Od tada, Turci ovo mjesto nazivaju “Sirp sindirgi” - Mjesto Srpskog poraza. Ugarski kralj Ludvig je jedva izvukao živu glavu i tu činjenicu smatrao pobjedom, pa je u znak zahvalnosti sagradio crkvu. Nakon ove pobjede Osmanlija, bizantijski car je u pravom smislu postao njihov vazal, dok su članovi dinastije Paleologa tražili sultanovu podršku da bi sačuvali bizantijsku krunu. Ostali balkanski vladari pošli su za primjerom Bizantije.​

Dok je Ludvig gradio crkvu, Murat je gradio džamije, tekije, medrese i hamame u Biledžiku, Jenišehiru i Bursi. Pet narednih godina je ratovao po Evropi i zauzimao mnoga utvrđenja. Onda se vratio u Bursu da se uvjeri kako stoje stvari u Aziji, ali to ne potraja dugo, jer se ubrzo vratio u Evropu i zauzeo Niš 1375. godine. Srpski knez Lazar ponudi mir, što Murat prihvati, pod uslovom da mu na Muratov poziv opremi hiljadu konjanika kad ide u ratne pohode. Sa Bugarskim kraljem Šišmanom takođe sklopi primirje.Nakon ovih pohoda Murat se vrati u Jedren, gdje se posveti sređivanju vojske. Murat je i mir koristio za proširenje države. Sina Bajazita je 1378. oženio kćerkom Jakuba susjednog vladara Germijanskog bejluka i u miraz dobio najbolje dijelove Jakubove države, kao što je grad Kutahija i još nekoliko njih. Od drugih susjednih muslimanskih vladara je kupovao područja, pa je tako kupio gradove Bejšehir, Ispartu i Akšehir.

Neki razlozi brzog osmanskog napredovanja

Jedan od razloga brzog napredovanja Osmanlija bila je njihova pravda prema podanicima. Da bi se shvatila prednost osmanske administracije nad onim balkanskim, dovoljno je uporediti osmanske zakone sa zakonikom srpskog cara Stefana Dušana. Dok je Dušanov zakonik propisivao da seljak radi za svog gospodara dva dana u sedmici, osmanske odredbe su nalagale da raja radi samo tri dana godišnje na spahijskom imanju. Zaštita seljaštva od eksploatacije lokalne vlasti bila je osnovni princip osmanske administracije. Povrh toga, Osmanlije su zvanično priznavale pravoslavnu crkvu i u principu potiskivali katoličku širom svojih carskih zemalja. Svi ovi činioci su važni da bi se objasnile lahkoća i brzina sa kojom su Osmanlije izvršili ekspanziju na Balkanu i razlog koji je navodio seoski živalj da se ne pridruži svojim gospodarima pri pružanju otpora Osmanlijama.

Osmanska pravednost, utemeljena na šerijatu, i njihova čvrsta centralistička uprava je doprinijela opstanku mnogih balkanskih naroda. Usuđujemo se ustvrditi da mali narodi, bez Osmanlija ne bi mogli sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet. Kao dokaz tome, iznosimo činjenicu da se, nakon raspada Osmankog carstva, pojavilo mnogo nacionalnih država kojima su Osmanlije vijekovima vladale. Sve te države su potpuno sačuvale svoj kulturni i vjerski identitet, kao da Osmanlije tamo nikada nisu bile. Moderni nacionalisti ove činjenice prikazuju kao žilavost i uspjeh svojih nacija. Podsjećamo da su Osmanlije vijekovima vladali njihovim narodima. Niko ih nije mogao spriječiti u zatiranju svakog traga njihovih kulturnih i vjerskih identiteta. U određenim trenucima duge osmanske prošlosti pojavljivali su se pojedinci koji su to djelimično namjeravali učiniti, ali im šerijat to nikada nije dopustio.

Osmanlije se nisu smatrali nosiocima bilo kakvog posebnog društvenog načela. Znali su da vođenjem pomirljive i pravedne politike prema kršćanima mogu lakše proširiti prostor vladavine islama. Kad bi jedna zemlja došla pod vlast islamske države, njeni građani nemuslimani su mogli napustiti zemlju i otići negdje drugo ili sačiniti sporazum sa islamskom državom i nastaviti živjeti na istom prostoru uz poštivanje principa naznačenih u sporazumu. Takav sporazum se nazivao zimmet, a građani nemuslimani zimmije. Sporazumom se nemuslimani obavezuju na poštovanje odredbi islamskog poretka i neučestvovanje u vojsci, a za uzvrat su plaćali porez koji se nazivao džizja. Islamska država se obavezivala da će štiti život i imovinu zimija kao i slobodu vjeroispovijesti. Džizju su plaćali samo odrasli, zdravi i za rat sposobni muškarci. Žene, djeca, starci, bolesni, iznemogli, invalidi, monasi i prosjaci su bili izuzeti od ovog poreza.


Ovaj princip je primjenjivan i u Osmanskoj državi još od samog njenog osnivanja. Pitanje zimija je postalo naročito aktuelno nakon zauzimanja Istanbula kada je sultan Mehmed Fatih na čelo pravoslavne crkve postavio Genadija s kojim je sačinio i poseban sporazum. Stariješine nemuslimanskih vjerskih zajednica su imali široka ovlaštenja u djelovanju prema svojim sljedbenicima na isti način kako su to i ranije činili. O ovome izvještava i sultan Fatihov savremenik Kritovul sa Imbrosa.Visina džizje je varirala, ovisno o imovinskom stanju pojedinca. Bogati podanici su plaćali 48 srebrenih dirhema, što je odgovaralo naknadi za jednog konjanika i još jednog ratnika. Srednje imućni su plaćali 24 dirhema, a siromašni su davali 12 dirhema. Džizja je ukinuta 1855. godine, kada su nemuslimani postali obavezni služiti vojsku.Napredovanja u Evropi i Aziji

Nakon što je proslavio svadbu sina Bajazita, Murat posla vojskovođu Timurtaša koji zauze gradove: Bitolj, Prilep i Štip 1385., a ubrzo zatim Sofiju i Solun. Susjedni muslimanski vladar, Muratov zet i vladar bejluka Karamana sa prijestolnicom u Konji, je počeo potpirivati bune i poduzimati manja prisvajanja teritorija u mladoj Osmanskoj državi. Karamani su i dalje pokušavali nametnuti stav da su oni legitimni nasljednici Seldžuka, dokazujući to činjenicom da su oni vladari Konje, stare Seldžučke prijestolnice. Međutim, priroda stvari je govorila da su to Osmanlije.Zato Murat povede vojsku put Karamana, kako bi nerazumnom zetu oduzeo Konju i tako mu izbio taj slabašni argument. Kao razlog za ovaj pohod na jednu muslimansku državu, Murat je naveo činjenicu da su Karamani obični razbojnici koji s leđa napadaju Osmanlije dok su zauzeti džihadom protiv nevjernika. Tad izreče rečenicu koja će se u budućnosti često koristiti: „Kad jedno osvajanje predstavlja smetnju drugom osvajanju, onda protiv njega treba povesti veliko osvajanje.“ Murat ovaj pohod nije smatrao ratom, nego uspostavljanjem reda, što će dalji razvoj situacije i pokazati.Vojske su se susrele u neposrednoj blizini Konje, u prostranoj ravnici. Tada je sultan Murat I uspostavio poredak trupa koji će od tada stoljećima biti uzor u svim budućim bitkama. Desno krilo vojske je povjerio princu Jakubu, lijevo krilo princu Bajazitu, vojskovođi Timurtašu je povjerio zaštitnicu, dok je sam Murat bio u središtu snaga, okružen janičarima. Kad se ratovalo u Aziji, na desnom krilu su bile Azijske čete, na lijevom krilu su bile Evropske čete, sultan i janičari su bili u sredini. Kad se ratovalo u Evropi, poredak krila je bio suprotan, a sultan s janičarima ostaje u centru.

Princ Bajazit je, po svojoj prirodi, bio vrlo vatren, te je zamolio oca da navali na protivnika ne mogavši više čekati. Iskusni ratnik, sultan Murat mu je to dopustio, tek tad kad je procijenio da je pravi trenutak za to. Osmanlije navališe svom žestinom i vrlo brzo natjeraše u bijeg Konjanske Turke. Tada sultan Murat naredi da se opsjedne Konja, pod strogom prijetnjom da se ne smije opljačkati ni zrno pšenice, a kamo li nešto drugo. U ovom boju su učestvovale i Srpske čete, pošto se već ranije knez Lazar na to obavezao. Srbi su prekršili Muratovu zabranu pljačke, pa je Murat nekolicinu njih pogubio na licu mjesta. To je bio kritičan trenutak za budući definitivni razdor između Murata i Srba.

Stanovništvo Konje se nakon desetak dana ovakve opsade uvjerilo da ova vojska nije pljačkaška, te su Osmanlijama prodavali živežne namirnice. Saznavši za to, vladar Karamana posla svoju ženu, Muratovu kćerku, da kod svog oca izmoli milost za njega. Murat je pristao, pod uslovom da zet dođe i poljubi punčevu ruku, što je bio znak kapitulacije. Ovaj pristade na te uslove, pa sklopiše mir, a Konja i okolni gradovi postaše dio Osmanskog carstva.Srpske čete su se vratile kući i podnijele lažni izvještaj o razlozima pogubljenja nekolicine njihovih vojnika. Srpski knez Lazar na to sklopi savez sa Bosancima te napadoše jednu Osmansku utvrdu u blizini Kosova polja. Murat odluči kazniti Srbe za ovaj postupak. Mobilizirao je azijske i evropske čete i krenuo put Srbije.

Prije nego će se obračunati sa Srbima, sultan Murat je prvo zauzeo dijelove današnje Bugarske. Na Kosovo polje je stigao u junu mjesecu, da bi se obračunao sa Srbima i njihovim saveznicima. Bitka se odigrala 15. juna 1389. godine. Srbi i saveznici, iako znatno brojniji, do nogu su potučeni. Međutim, Srbi su ovaj gorki poraz pretvorili u samo njima znanu pobjedu i na tome izgradili pravi mit koji je njihova pokretačka snaga sve do današnjih dana.U ovoj bitki je poginuo sultan Murat I. Ubio je ga je Miloš Kobilić. U toku bitke, došao je u blizinu sultanovog komandnog mjesta predstavivši se kao prebjeg u osmanske redove koji je spreman odmah dati važne informacije koje bi mogle odrediti ishod bitke. Sultan Murat je naredio da ga puste u njegovu blizinu. Približivši se sultanu, Miloš poteže skriveni nož, prethodno premezan otrovom, i zadade mu smrtonosne rane.Pobjedom na Kosovu, Osmanlije su se konačno učvrstile na Balkanu i udarili temelje carstvu sastavljenom od vazalnih kneževina na Balkanu i u Anadoliji. Međutim, ove države neće propustiti nijednu priliku da se pobune protiv osmanske uprave, te su Osmanlije konačno bili prisiljeni svrgnuti njihove dinastije i svaku takvu kneževinu pretvoriti u provinciju kojom su oni neposredno rukovodili.​

Osmanlije - Sultan Bajazit Munja ( 5 dio)

Peti dio

Vijest o pogibiji sultan Murata I na Kosovu se brzo proširila. Nadajući se da njegov nasljednik sultan Bajazit I nije dorastao situaciji, nekoliko malih turskih kneževina u Anadoliji se odmah odmetnulo od Osmanske države, ali su brzo pokoreni. Do 1392. godine, Bajazit je uspio vratiti pod kontrolu sve odmetnute pokrajine, smijeniti namjenike koji su poticali iz tih krajeva i na njihova mjesta postaviti službenike koji su odgojeni na osmanskom dvoru. Smatrao je da je to malo pa je pod vlast Osmanske države stavio Malatiju i Elbistan koje su bile pod vlašću Kairskih Memeluka i pod snažnim uticajem Timura Lenka.

Akcije u Evropi

Rješavanje problema u Anadoliji je iziskivalo mnogo vremena i energije. Za to vrijeme, Ugarska i Vlaška su poduzele akcije prema Vidinskoj Bugarskoj i Dobrudži koje su bile osmanski vazali. Vlaški knez Mirča je zauzeo područja u Dobrudži i Silistri i tako izazvao Bajazita na akciju. Godine 1393. Bajazit je prešao u Evropu, istjerao Mirču sa svojih teritorija i stavio Vidinsku Bugarsku pod neposrednu upravu Osmanlija, a bugarskog cara učinio vazalskim knezom sa sjedištem u Nikopolju. Srpski despot je prepoznao Bajazitove namjere centralizacije države pa je požurio izraziti lojalnost Osmanskom dvoru prije nego li Srbija bude potpuno pripojena u državno pravni poredak Osmanskog carstva. Bizantijski car je u to vrijeme pregovarao sa papom oko ujedinjenja zapadne i istočne crkve i nagovarao ga da pokrene krstaški pohod na Osmanlije.
Shvativši ozbiljnost situacije, Bajazit saziva sve svoje balkanske vazale da dođu i potvrde svoju vjernost. Bizantijski car, tada osmanski vazal, se nije odazvao, pa su Osmanlije stavili Istanbul pod opsadu. Nakon toga, Bajazit je sa ostacima trupa produžio prema zapadu, pokorio Bugarsku, zarobio i pogubio njihovog kralja Šišmana i izbio na obale dunava u blizini Slankamena. Usput je prodro u Vlašku i potukao Mirču na Rovinama. Tako je uklonio lokalne vladare i formirao državu centralističkog tipa umjesto dosadašnje klasične carevine koja je pod svojom kontrolom imala vazalske državice.

Bajazit je pretrpio velike kritike zbog ovog poteza, kako od savremenika, tako i od nekih današnjih historičara. Prema njihovim mišljenju, trebao je odbranu Podunavlja prepustiti Bugarskoj koju je trebao ostaviti kao vazalnu državu. Međutim, Bajazitova procjena je bila da je Bugarska uništena kao država i da se nije u stanju odupirati snažnim navalama Ugarske. Zbog toga je stavio Bugarsku pod neposrednu kontrolu Osmanske države. Takvom politikom, ubrzao je pokretanje krstaškog rata o kome se pregovaralo. Venecija je imala snažne interese na Balkanu, Bizantija je bila u sve većoj opasnosti, pa je papa bi oprimoran na što skorije pokretanje krstaša.

Godine 1396., opet su se pokrenuli krstaši. Bila je to koaliciona sila u kojoj su učestvovale skoro sve evropske države. U ovaj pohod je krenuo, kako to evropski historičari kažu, „sve sami cvijet evropskog plemstva“. Sultan Bajazit im je krenuo u susret i kod Nikopolja ih potpuno porazio. Bio je to jedan od posljednjih krstaških pohoda. Skoro cijela krstaška vojska je izginula. Na zapadu je zavladao očaj. Evropa je shvatila da će Osmanlije ostati na Balkanu i da joj sada predstoji organizovanje odbrane granica kršćanstva na Dunavu, a nikako nadiranje prema istoku. Umjesto da jurišaju na Osmanlije s ciljem njihovog protjerivanja u Aziju, Evropa će skoro dva stoljeća drhtati od straha pred njima.

Prvi osmanski Sultan

Pobjedom nad krstašima, Bajazitov ugled je porastao u toj mjeri da je od halife iz Kaira dobio titulu sultana. Mada se još i Orhan nazivao sultanom, bajazit je prvi Osmanski vladar koji je ovu titulu dobio od halife, kako je to bio običaj.

Bajazit se vratio u Anadoliju 1398. godine i pripojio neke turkmenske kneževinu Osmanskoj državi koja se sada pružala od Dunava do Eufrata. Zatim je opsjeo Istanbul u namjeri da on bude osvajač koji je visoko pohvaljen u hadisu Poslanika, a.s. Međutim, to mu nije bilo suđeno. Baš u to vrijeme, u centralnoj Aziji i Iranu je osnovana moćna imperija pod vlašću Timura Lenka. Nakon što je učvrstio državu sa prijestolnicom u Semerkandu, bacio je oko na Anadoliju, proglasivši je vlasništvom Ilhanida, a sebe nasljednikom njihovih prava. Što se njega tiče, Osmanlije su bili obični uljezi na njegovoj teritoriji. Nakon uzaludnih pregovora, Timurova vojska, sačinjena od poludivljih Mongola se sukobila sa osmanskom vojskom. Bilo je to kod Ankare 28. jula 1402. godine. Sultan Bajazit je izgubio bitku i dopao u Timurovo zarobljeništvo, gdje je i umro 1403. godine. Bitka je izgubljena zbog toga što su lokalni anadolski plemići stali na Timurovu stranu i tako izdali Bajazita. Kao nagradu za izdaju Bajazita, Timur im je dao slobodu da ponovo formiraju male državice koje su ranije bile pripojene Osmanskoj državi. Ostatak teritorije je razdijeljen trojici Bajazitovih sinova.

Nakon prodora Timurovih protuha, nedavno centralizovana Osmanska država je svedena običnu pokrajinsku kneževinu, ništa veću ni moćniju od susjednih. Ipak, Timurove divljake će vrijeme ubrzo pregaziti. Za malo više od pedest godina, Osmanlije će ponovo zavladati svim teritorijama koje su bile pod njihovom kontrolom u vrijeme sultan Bajazita i uspostaviti pravo carstvo, potpuno spremno za osvajanje Istanbula i ukidanje, nekada moćnog, Bizantijskog carstva.

Centralizacija države

Česte pobune državica koje su bile vazali Osmanlija, natjerale su Sultan Bajazita da se upusti u proces centralizacije Osmanske države. Ponovo osvojene teritorije više nije stavljao u vazalski odnos, nego ih je priključivao Osmanskoj državi i davao im status pokrajina (sandžaka). Da bi spriječio ponovna odmetanja, na mjesta upravnika pokrajina postavljao je ljude odgojene na Osmanskom dvoru. Na taj način je pokrajinsku kneževinu, pretvorio u Osmansku državu i udario temelje za formiranje prave islamsko-centralističke države sa jedinstvenim finansijskim sistemom i upravljanjem iz centra.

Njegov slijedeći potez je bio formiranje visokog islamskog shvatanja umjesto dosadašnjeg jednostavnog gaziluka. Takvi procesi ne bi bili mogući bez snažne podrške uleme iz gradskih centara, što je dovelo do sve ćeg uticaja uleme iz gradskih medresa umjesto dotadašnjeg presudnog uticaja sufijskih šejhova. Svjesni da njihov zadatak nije formiranje državnih institucija, sufijski šejhovi su shvatili da je nastupilo vrijeme kada vjersko vođstvo treba prepustiti jednoj drugoj vrsti uleme, iako je bilo šejhova koji su žestoko kritikovali sultan Bajazitove napore u centralizaciji države. Sve dok je bio vođen snažnim šejhom Emir Sultanom, sultan Bajazit nije pridavao naročit značaj ovakvim prigovorima. Šejh Emir Sultan je bio visoko i svestrano obrazovana osoba koja je odgojena na zasadima šejha Emira Kulala. Istovremeno poznavanje finesa šerijata i pripadnost tarikatu koji će poroditi nakšibendije, obezbjeđivalo mu je neprikosnoveno mjesto na sultan Bajazitovom dvoru. Nema nikakve sumnje da su Bajazitovi potezi bili plod šejh Emir Sultanovog uticaja. Ipak, sufijski šejhovi će, sve do kraja Osmanske države, ostati prisutni u svim polugama vlasti. Njihov uticaj na sultane, čiji rani odgoj je bio isključivo njihova privilegija, ostat će nesmanjen.​

Poštovalac Ehli bejta

Sultan Bajazit I je bio izuzetan musliman. Njegov šejh je bio Emir Sultan sin šejh Šah Nakšibenda. Bili su i u tazbinskoj vezi, tako što je šejh Emir Sultan oženio sultanovu sestru.
U vrijeme sultan Bajazida, u Bursu je došao Sejid Nuta, porijeklom iz Bagdada. Ovog Sejida je Sultan Bajazit postavio za Nakibul ešrafa, prvog poglavara svih Sejjida (potomaka Allahova Poslanika, a.s.) u Osmanskoj državini. Tako je ostalo sve do sultan Murata II, koji je na ovo mjesto postavio njegovog sina Sejjid Zejnu-l-Abidina. Ova titula je postojala i za kasnijih Osmanskih Sultana. Poglavar Sejjida se brinuo o potomcima Allahovog Poslanika, a.s., na taj način što je sačinio registar svih osoba koje su mogle dokazati svoju krvnu vezu sa Poslanikom.

Prvi koji su, putem institucija, ukazali posebne počasti prema Sejjidima bili su Abasije. Ovu tradiciju su nastavljali mnogi kasniji islamski vladari, od halifa pa do sitnih kneževa. Posavjetovan šejhom Emir Sultanom, sultan Bajazit je odlučio učiniti isto u Osmanskoj državi. Pošto su se vremenom počeli pojavljivati mnogi lažni Sejjidi, naredio je da se oformi posebna državna kancelarija koja će se baviti utvrđivanjem ko je zaista Sejjid, a ko ne. Način dokazivanja plemenitog porijekla i prosudbu o tome, prepustio je samim Sejjidima. Poglavar svih Sejjida u Osmanskoj državi je imao svoje namjesnike u svakoj pokrajini, koji su vodili registre Sejjida nastanjenih na teritorijama pod njihovom kontrolom. Uvidom u arhive Osmanske države, danas se mogu naći mnogobrojne sudske parnice koje su, širom države, vođene s ciljem dokazivanja plemenitog porijekla. Nakon što bi osoba dokazala da je potomak Poslanika, a.s., dobijala bi posebnu ispravu koja je nazivana „Sijadetnama“, na osnovu koje je sticala pravo na nošenje turbana zelene boje i nekih manjih privilegija u društvu. To nipošto ne znači da su Sejjidi na taj način postali posebna klasa u društvu. Radilo se isključivo o odavanju posebnog poštovanja prema potomcima Poslanika, a.s.

Vođen sigurnom rukom šejha Emir Sultana, sultan Bajazit je posebno insistirao na pravdi. Njegova pravda je morala biti brza, kao što je i on sam bio, kao munja. Lični ljekar sultan Bajazita, Egipćanin Šemsuddin je zabilježio: „U ranim prijepodnevnim satima, osmanski vladar bi sjeo na prostran uzdignuti minderluk. Narod bi stajao nešto dalje od njega, na mjestu sa kojeg je mogao vidjeti svog sultana. Svako, koga je zadesila neka nepravda, dolazi k njemu i iskazuje svoju muku. Presuda se odmah donosi. U zemlji vlada takva sigurnost, da niko, u bilo kom kraju Carstva, ne bi smio ni dotaknuti natovarenu kamilu koju je vlasnik ostavio i nekud otišao.“
Bajazit - graditelj

Iako često zauzet ugušivanjem buna nepokornih anadolski plemića, sultan Bajazit je imao vremena i za gradnju. Nastavio je djelo svoga oca Murata I – Ulu džamiju u Bursi, koju bi sasvim sigurno završio da ga u tome nije prekinuo Timur. Divlji, necivilizirani i krajnje okrutni Timurovi jahači su ovu skoro dovršenu džamiju pretvorili u štalu za svoje konje. Ipak, njenu gradnju će dovršiti Bajzitov sin Mehmed I i tako okončati djelo svoga djeda i oca.

Za vrijeme sultan Murata I, u Brusi je izgrađena jedna kulijja koju sačinjavaju džamija i medresa. U našem jeziku ne postoji adekvatna riječ kojom bi se preveo izraz „kulijja“. Uglavnom, ova riječ je izvedena od arapske riječi „kullun“, što znači „svaki, sve“. Prema tome, riječ „kulijja“ bi se mogla prevesti kao „sveobuhvatna“. Radi se o kompleksu zgrada koji, u najmanju ruku, sadrži džamiju, medresu i turbe osnivača. Ipak, većina kulijja sadržava još i javnu kuhinju za siromašne, javno kupatilo, bolnicu, biblioteku, medicinsku školu, itd.

Slijedeći primjer svoga oca, sultan Bajazit je dao izgraditi još jednu, mnogo veću i sadržajniju kulijju, koja je sadržavala džamiju, medresu, turbe, bolnicu, javnu kuhinju, tekiju, kupatilo i karavan saraj. Održavanje tako velikog i višenamjenskog kompleksa iziskivalo je znatna materijalna sredstva, pa je sultan Bajazit odredio poseban vakuf za njegovo održavanje. Kulijja je funkcionisala sve do 1855. godine, kada je razorena teškim zemljotresom. Danas se može vidjeti samo džamija koja je u potpunosti obnovljena.

Osmanlije - Ponovno uspostavljanje države (6 dio)

Šesti dio

Poslije poraza kod Ankare 1402. godine, Osmansko carstvo je podijeljeno između trojice prinčeva: Sulejmana, Musa-a i Mehmeda. Nakon dugotrajnih međusobnih borbi, Sultan Mehmed Čelebi će 1413. godine, ponovo ujediniti Osmansko carstvo pod jednu zastavu. Proces ujedinjenja su znatno otežavali susjedi kojima je odgovaralo takvo stanje kod Osmanlija. Skoro sve turkmenske kneževine u Anadoliji su se ponovo osamostalile i proglasile svoju neovisnost od Osmanske države, a Bizantija, Srbija, Vlaška i Albanija su takođe preuzele osmanske teritorije u Evropi. Kad god bi se neki od prinčeva približio trenutku ujedinjenja države, uslijedile bi diplomatske ili vojne akcije susjeda, te bi tako svi napori propali. Ipak, princ Mehmed je bio u povoljnijem položaju od Sulejmana i Musa-a. Prije svega, imao je podršku šejh Emir Sultana, neprikosnovenog alima tog vremena, a osim toga, njegova prijestolnica je bila u Amasiji, ponajboljem dijelu raskomadane države.

Sultan Mehmed Čelebi

Historičari ga opisuju kao "Čelebi" - otmjena gospodina najboljih manira. Lice mu je bilo lijepo, bijelo i crveno, obrve srasle, brada gusta i njegovana. Bio je izvrstan hrvač. Mehmeda Čelebiju hvale, ne samo Turski, nego i Bizantijski historičari. Navode njegovu pravednost, blagot, darežljivost i tvrdoću u zadatoj riječi. Bizantijski historičari ističu i dokumentuju njegovu toleranciju i blagost, kako prema Turcima tako prema Grcima i ostalim. U historijskim djelima je često nazivan „Nuhom Osmanskog carstva“, koji je osmansko biće spasio od Tatarskog potopa.

Pohod na Karaman

Vladar Karamana se za vrijeme Osmanske slabosti skroz približio Bursi i opsjeo je. Pošto nije imao uspjeha, popalio je predgrađe i povukao se. Neki historičari navode da je iskopao kosti sultan Bajazita i spalio ih, jer je Bajazitov vojskovođa Timurtaš, za vrijeme Bajazidovog vladanja, u jednoj bitki zarobio i pogubio njegovog oca. Godine 1414., Mehmed Čelebi krenu u vraćanje izgubljenih teritorija. Prije svih Izmir, zatim Konju i Karaman, po treći puta u Osmanskoj historiji. Zatim se prebacio u Evropu i vratio nekoliko izgubljenih gradova.​

Zaštitnik šerijata

Tek što je ponovo uspostavio vladavinu na svim teritorijama koje su pripadale Osmanlijama za vrijeme sultan Bajazita, sultan Mehmed Čelebi se susreo sa jednim mnogo opasnijim problemom. Bio je to pokret „šejha“ Bedredina od Simavne. Bedredin se udružio sa Borklidže Mustafom i Kemalom Torlakom, koji su ranije bili njegovi učenici, i počeli su širiti učenje koje bitno odstupa od šerijata. Naime, Bedredin se proglasio Mehdijem koji je, navodno, poslan da ujedini muslimane i kršćane u jednoj sasvim novoj vjeri koja je spoj islama i kršćanstva. Dopustio je pijenje vina i korištenje muzike pri vršenju ibadeta, kao i još neke šerijatom zabranjene stvari.

Zastupao je mišljenje da je Isa, a.s., uzvišeniji i odabraniji od Muhammeda, a.s., i kršćane proglasio pravovjernim. Ko god bi se usudio nazvati kršćana nevjernikom, Bedredinovi sljedbenici bi ga odmah ubili. Nova ideja se brzo proširila među lokalnim kršćanima, kao i među nekim muslimanskim nezadovoljnicima koji su, za vrijeme sukoba Mehmeda Čelebije sa braćom, bili njegovi protivnici. Nakon što je obezbijedio dovoljan broj sljedbenika, Bedredin se proglasio potomkom seldžučkih sultana i tako otvoreno iznio aspiracije na preuzimanje vlasti od Osmanlija.Bedredin i njegovi učenici su tobože zagovarali ideje siromaštva, jednakosti, mira i tolerancije. Skoro sva njihova imovina bila je zajednička, a svaki član zajednice se imao pravo poslužiti tuđim stvarima. Zapravo se radilo o otpadnicima od Islama koji su nastojali iskoristiti još svježa sjećanja na nedavne podjele Osmanske države i prigrabiti vlast za sebe. Po nalogu uleme, sultan Mehmed Čelebi se oštro sukobio s otpadnicima.

Borba je bila bespoštedna i žestoka. Odvijala se u zapadnom dijelu Anadolije i evropskom dijelu Osmanske države gdje je Bedredin imao najviše sljedbenika. Pošto su uživali podršku vlaškog kneze Mirče i pošto su slijepo slijedili svog vođu, otpadnici su dugo pružali otpor. Ipak, u jesen 1416. godine, buna je ugušena, a Bedredin i Mustafa su ubijeni, dok su njihovi sljedbenici pozvani na pokajanje i odustajanje od iskrivljavanja šerijata. Pošto je većina odbila poziv na pokajanje, pobijeni su skoro do posljednjeg. Ipak, Bedredinove ideje su ostale zabilježene. Osmanska država će se još dugi niz godina boriti protiv njegovih sljedbenika.Jedan od razloga pobune protiv sultan Mehmeda je bilo nezadovoljstvo lokalnih moćnika njegovom vizijom centralizovane države. Stavljanjem svih pokrajina pod kontrolu države, ujednačivanje poreza i zakona na svim teritorijama im nikako nije išlo na ruku.

Neprestano su sanjali o trenutku kad će se odvojiti od moćne Osmanske države i bezdušno eksploatisati lokalne seljake. Većina muslimanskog stanovništva je pružilo podršku sultan Mehmedu, jer im je njegova politika odgovarala. Centralizovana država ih je štitila od samovolje starih plemićkih porodica kojima je bila povjerena vlast u pokrajinama iz kojih su poticali. Nezajažljivi, kakvi su bili, nikada se nisu zadovoljili namjesništvom. Zbog toga su u Bedredinovom pokretu vidjeli izvrsnu priliku za osmostaljivanje i uspostavu vlastitih kneževina. Ma kako uporni bili, nisu bili dorasli elitnim jedinicama Osmanske države. Bili su to janjičari o kojima ćemo opširnije pisati u narednim nastavcima.

Lažni Mustafa

Nakon što je porazio jednog Mustafu, ubrzo se pojavio drugi. Ovaj drugi Mustafa je tvrdio da je sultan Mehmedov brat, izgubljen u Bitki kod Ankare kada je Timur porazio sultan Bajazita. Skoro svi turski historičari ovog Mustafu nazivaju "Duzme Mustafa" - Krivi (Izmišljeni, Lažni) Mustafa. Ovaj Mustafa je tvrdio da je Bajazitov sin i da mu, kao starijem bratu, pripada Osmanski prijesto. Krivi Mustafa se krio u Istanbulu kod Bizantijaca koji su ga u jednom trenutku pustili i proglasili ga legitimnim nasljednikom osmanske krune. Uz pomoć Vlaškog Kneza Mirče, Mustafa je krenuo da preuzme Tesaliju i ostale evropske dijelove Osmanske države. Međutim, sultan Mehmed je već uspio potpuno učvrstiti vlast i osnažiti janjičarske trupe, tako da je Mustafa potpuno potučen kod Soluna. Bojeći se za život, Lažni Mustafa se ponovo vratio u Istanbul pod zaštitu Bizantijskog cara.

Ovaj besramni Mustafin potez će prouzročiti mnoge probleme Mehmedovom nasljedniku sultan Muratu II, jer će ga Bizantijci iz Istanbula često ucjenjivati Mustafom, a kasnije i princom Orhanom. Kad god bi sultan Murat poduzeo ozbiljnije korake ka proširenju države ili učvršćenju centralne vlasti, Bizantijci bi zaprijetili puštanjem Mustafe ili Orhana iz političkog zatočeništva. Konačno, pojavit će se osoba koju takve ucjene nimalo neće zabrinjavati. Bio je to Muratov sin, sultan Mehmed II Fatih, koji će na sve ucjene samo odmahnuti rukom, osvojiti Istanbul i potpuno uništiti truhlo Bizantijsko carstvo. O tom velikom trenutku historije, pisat ćemo u narednim nastavcima.

Podrška uleme

Sultan Mehmed Čelebi je gradio džamije u Bursi i Jedrenu. U Bursi je dovršio Ulu džamiju koju je započeo njegov djed Murat I, a nastavio njegov otac Bajazit. Takođe je, u istom gradu, sagradio i Ješil (zelenu) džamiju sa medresom kuhinjom, bibliotekom i bolnicom, kao i nekoliko džamija u provincijama. Bio je pokrovitelj nauke i umjetnosti. Ipak, ostat će upamćen kao obnovitelj Osmanske države koja je, nakon katastrofalnog poraza kod Ankare, bila potpuno raskomadana.
Sva svoja postignuća duguje ponajboljim učenjacima svoga vremena kojima je neprestano bio okružen. Prije svih, bio je to šejh Emir Sultan, čiji ugled u širokim narodnim masama je bio neprikosnoven. Osim njega, na sultan Mehmedovom dvoru su često boravili i šejh Abdulatif Mukaddesi iz Jerusalima i šejh Abdurahman iz Merzifuna koji je bio učenik velikog šejha Šihabuddina Suhreverdija, po čijem nalogu je i došao u Osmansku državu.

Sultan Mehmed je umro u Jedrenu 1421. godine, a pokopan je u Bursi u Zelenom turbetu koje je sagrađeno još za njegova života.

Sultan Murat II

Nakon iznenadne smrti oca Mehmeda Čelebije, sultan Murat II se, kao osamnaestogodišnjak, našao na čelu Osmanske države. Vijest o očevoj smrti ga je zatekla u Amasiji, gdje je, po običaju Osmanlija, vršio dužnost namjesnika pokrajine. Kao i njegov djed Bajat i otac Mehmed, imao je čast i sreću da prijateljuje sa šejhom Emir Sultanom. Nakon ceremonije opasivanja sultanskom sabljom koju mu je, kao predvodnik uleme, pripasao šejh Emir Sultan, u palaču su stupili veziri i visoki janjičarski oficiri. Svi vodeći ljudi carstva, ulema, veziri i najviši oficiri, prisegnuli su novom sultanu, što je bio uslov da se novi sultan smatra legitimnim vladarom.Beskrajno privržen miru, nauci i pobožnosti, sultan Murat II je namjeravao dovršiti konsolidaciju države koju njegov otac nije uspio u potpunosti dovršiti. Međutim, Bizantija mu neće dozvoliti skoro ni jedan trenutak mira u njegovoj tridesetogodišnjoj vladavini.

Tek što je zasjeo na prijesto, Bizantijci su podgovorili Lažnog Mustafu da preuzme osmanske teritorije u Evropi. Iako ga je sultan Mehmed Čelebi jednom porazio, Mustafa je ovaj put očekivao pobjedu uzdajući se u neiskustvo mladog sultana i izdašnu pomoć Bizantije. Podržan nezajažljivim lokalnim namjesnicima, Lažni Mustafa je krenuo prema Galipolju. Mladi sultan Murat II ih je spremno dočekao i potpuno razbio. Lažni Mustafa je pobjegao i namjeravao se skloniti u Istanbul kod svojih bizantijskih prijatelja, ali su ga u međuvremenu izdali njegovi ljudi i svezanog ga doveli pred sultan Murata. Kao opomena svim potencijalnim osmanskim izdajnicima, Lažni Mustafa je obješen na jednoj kuli u Jedrenu.​

Opet Mustafa

Ljudska glupost, gramzivost i nespremnost na pokoravanje boljem od sebe uvijek i iznova iznenađuje. Tek što je riješen problem jednog Mustafe, pojavio se još jedan – opet Mustafa. Bio je to sultan Muratov brat, koji je smatrao da je prijesto trebao pripasti njemu, a ne Muratu.Nakon što je ubistvom Lažnog Mustafe Bizantijska akcija protiv Osmanske države doživila neuspjeh, sultan Murat je, 2. juna 1422. godine, opsjeo Istanbul sa realnim šansama da zauzme grad. Možda bi u tome i uspio, ali je opsada morala biti prekinuta u septembru mjesecu iste godine, kada su se pobunili anadolski kneževi. Uspjeli su nagovoriti sultan Muratovog brata Mustafu da napadne Bursu i tako preuzme prijesto Osmanske države. Iako je dobro znao za prevrtljivost anadolskih kneževa, naivni Mustafa je krenuo u pohod protiv svog brata, misleći da će baš njemu, kao nikom prije, isti kneževi ostati odani.

Međutim, to se nije dogodilo.Neki od anadolskih kneževa su isticali svoje visoko porijeklo naglašavajući kako su potomci nekada moćnih Seldžuka. Nema nikakve sumnje da su Seldžuci učinili mnogo hizmeta islamu, ali njihova moć je odavno iščezla. Njihovo mjesto su zauzeli Osmanlije, koje su anadolski kneževi smatrali skorojevićima. Nesposobni potomci nekada moćnih Seldžuka su jedino bili sposobni na sjedenje u udobnosti centara kao što su Konja, Kajseri i Maraš, ubiranje ničim zasluženih poreza i trošenje narodnog blaga na pjesnike koji će kititi stihove u njihovu slavu. Takođe su bili spremni na isjeđavanje u tekijama i vođenje beskrajnih rasprava od kojih nije bilo skoro nikakve koristi. Kad god bi Osmanlije bili zaokupljeni džihadom u Evropi, sterilni i gramzivi anadolski kneževi su podizali pobune protiv njih. Ovaj put su prešli svaku mjeru i nagovorili jednog Osmankog princa da preuzme dio države.

Sultan Murat II je prekinuo opsadu Istanbula i prebacio trupe u Anadoliju. Nakon krvavih borbi, pobunjenici su skršeni, princ Mustafa je, u februaru mjesecu 1423. godine, obješen na stablu jedne smokve kod Burse. Ipak, bio je potomak Osmanove kuće, pa je ukopan u blizini svog oca sultan Mehmeda Čelebije. Zatim je nastavljena akcija protiv anadolskih kneževa koji su podstakli Mustafu na pobunu. Ishod ove akcije je potpuna sultan Muratova pobjeda i ukidanje skoro svih anadolskih kneževina. Nakon toga uslijedile su akcije na Balkanu...

Osmanlije - Bez predaha (7 dio)

Nakon što je učvrstio azijski dio države, sultan Murat II se okrenuo prema Evropi, gdje su osmanske akcije utihnule zbog zauzetosti problemima u Anadoliji, kao i realne opasnosti od snažnog saveza krstaša i njihovog pohoda prema muslimanima. Za to vrijeme, poduzete su akcije ka slabljenju uticaja Timurovih nasljednika na osmansku pokrajinu Karaman. Prva ozbiljnija akcija na Balkanu poduzeta je 1430. godine, kada je osvojen Solun koji je tada bio pod kontrolom Venecijanaca. Ohrabreni ovim uspjehom, Osmanlije nastavljaju sve do Beograda s ciljem protjerivanja Ugara sa teritorije Srbije. Međutim, Beograd je bio snažna otporna tačka Ugarske.

Predstavljao je svojevrsna vrata ka dubini Evrope, pa će proći još mnogo godina prije nego li ga Osmanlije osvoje. Ipak, postignut je značajan uspjeh. Osmanlije su se učvrstili u podunavlju, a Srbiju su pripojili u državno-pravni poredak Osmanke države.

Ustupanje prijestola

Pošto je sklopio povoljne mirovne ugovore sa Ugarskom, te pošto je sredio stanje u Anadoliji, sultan Murat II je, 1444. godine, ustupio prijesto svom dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu. Prema mišljenju zapadnih historičara, sultan Murat se na ovaj potez odlučio jer se osjećao umornim. Tačno je da se sultan Murat tada povukao, ali to nipošto nije bilo zbog umora. Iskusni Osmanlija je vrlo dobro znao šta očekuje njegovog nasljednika, pa je ranim povlačenjem sa vlasti otvorio prostor mladom princu da stiče dragocjena iskustva.
Drugi, još važniji razlog sultan Muratovog odstupanja bilo je njegovo poštovanje prema mladom Mehmedu. U prethodnim brojevima časopisa smo spominjali kako je sultan Murat II opsjedao Istanbul, ali ga, uprkos realnim šansama, nije mogao osvojiti. Pošto je bio prisan prijatelj sa šejhom Bajram Velijem, jednom prilikom ga je upitao koji su razlozi neuspjeha. Šejh mu je odgovorio da nema posebnih razloga koji ne dopuštaju zauzimanje grada, osim što mu nije suđeno, pa ma kako dugo ga napadao. To je suđeno nekom drugom. Na pitanje, ko je taj koga očekuje tolika čast, šejh Bajram Veli je pokazao na malog Mehmeda koji se u tom trenutku igrao u njihovoj blizini. Pošto je imao veliko povjerenje u prosudbe šejha Bajram Velija, sultan Murat je od tog trenutka počeo ukazivati posebno poštovanje svom sinu, iako je, naizgled, bio nezreo dječak

Malo koji musliman nije čuo za hadis Poslanika, a.s., koji glasi: „Zaista će Konstantinopolj (Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajač, divna li je njegova vojska.“ (Ahmed 4/235 i El-Hakim 4/422) Odatle zaključujemo da se sultan Murat II povukao sa vlasti zbog dubokog poštovanja prema osobi koju je Poslanik, a.s., tako visoko pohvalio.

Ponovo Murat II

Papa u Rimu pokušava iskoristiti situaciju pa pokreće krstaški pohod na Osmanlije. Ugarski kralj Vladislav Jagelović krši sporazum sa Osmanlijama i odaziva se papinom pozivu. Bizantijcci puštaju na slobodu Bajazitovog unuka Orhana koji preuzima neke evropske dijelove Osmanske države, a Venecijanci blokiraju prelaz preko moreuza Dardanele. Mladi sultan Mehmed II se smatrao nespremnim i nedoraslim tako važnom trenutku, pa poziva oca Murata da se vrati sa planina Ulu Dag gdje se odmarao. Procjena mladog sultan Mehmeda je bila vrlo dobra. Janjičari, kao elitni dio osmanske armije, su tražili da se ponovo vrati stari sultan, jer nisu imali dovoljno povjerenja u sultan Mehmeda. Ispočetka, sultan Murat nije bio voljan prekinuti odmor, ali mu je mladi genij doskočio ultimativnim fermanom: „Ako si ti sultan, tad dođi i vodi svoju vojsku, a ako sam ja sultan tad ti naređujem da dođeš voditi moju vojsku“. Kratko i jasno. Kako god bilo, odmah dolazi i rješavaj belaje kojima nisam dorastao.

Svjedok ovih događanja, osmanski hroničar Tursun Beg, bilježi da je veliki vezir Čandarli Halil paša savjetovao mladom sultanu da pozove oca uz obećanje da će, nakon otklonjene opasnosti, prijesto ponovo pripasti njemu, a Murat će se opet povući u mirovinu. Stari Murat je shvatio ozbiljnost situacije i sa starim prijateljima došao u prijestolnicu. Nakon pregovora sa Venecijancima, sultan Murat II je teškom cijenom platio prevoz vojnika preko moreuza. Za svakog ratnika platio je po jedan zlatnik. Mladi Mehmed je sve pažljivo posmatrao. Tada je donio odluku da će, kada se ponovo vrati na vlast, zauvijek stati u kraj nezajažljivim Venecijancima. Ne samo da će uspostaviti kontrolu nad moreuzom, nego će osvojiti Istanbul i svu njegovu okolinu.

Ugarska vojska je već bila u dolini Dunava. Usput se zadržala pustošeći bugarska i grčka sela. Na kraju, vojska se ulogorila kod Varne. Nekoliko kilometara od njih, Murat je postavio svoj logor. Otpoče ljuti boj u kome pogibe Ugarski kralj Vladislav. Savladao ga je janičar Hodža Hizir i odsjekao mu glavu. Vojvoda Janoš Hunjadi tada pobježe sa Vlasima u noć koja se počela spuštati. Ujutro Murat napadne Ugarski logor, gdje su se Ugari utvrdili očekujući odbjeglog Hunjadija. Murat ih napade, gdje skoro svi izginuše. Nakon bitke, Murat je u pratnji Azab bega prešao preko bojnog polja gledajući pobijene. "Zar je moguće - reče Murat - da među tolikima nema ni jedne sijede brade"? Azab-beg mu odgovori: "Da je među njima bila neka sijeda brada, ne bi ni započeli ovu bitku."

Četiri godine kasnije Hunjadi se pokušava osvetiti. Poveo je najbolju vojsku koju je tada Ugarska mogla spremiti, zatim Vlahe, Nijemce i Čehe. Kad stigoše na Kosovo polje, tu iskopaše rovove i utvrdiše se. Ubrzo dođe Murat sa svojom vojskom i katastrofalno ih porazi. Hunjadi se opet spasio bijegom. Tako Kosovo po drugi put postade kršćanska grobnica, a još jedan Murat postade pobjednik na Kosovu. Porazi kod Varne i na Kosovu bili su potpuna katastrofa zapadnih kršćana. Nakon 350 godina, ovo su bili posljednji krstaški pohodi. Osim toga, ovi porazi su označavali da su Osmanlije čvrsto stali na Balkansko tlo. Evropa je bačena u potpuni očaj i beznađe. Istanbul je sada definitivno samo jedna mala enklava u Osmanskom carstvu. Ipak, nije to bila obična enklava. Bio je to Istanbul.​

Sve do kraja sultan Muratovog života, Mehmed je ostao u sjenci. Pridružio se ocu u drugoj Bitki na Kosovu 1448., godine o kojoj smo već govorili. Bila je to prva bitka u kojoj je učestvovao. Posljednje godine života, sultan Murat II je proveo u Jedrenu. Bilo mu je potpuno jasno da će njegov sin napasti Istanbul. Vjerovatno je to bio glavni razlog njegovog mirovanja. Nakon burnih ratova koje je vodio, država je trebala predah. Pohod na Istanbul će iziskivati ogromne napore i troškove, pa je odlučio mirovati i gomilati zalihe koje će Mehmed trošiti. Dok je Murat živ, Istanbul će biti miran. U februaru 1451. godine, sultan Murat II je umro. Oplakivali su ga i prijatelji i neprijatelji. Prijatelji su plakali jer su ga voljeli, a plač neprijatelja je bio jer su znali kakav čovjek dolazi na njegovo mjesto.

Vladavina sultan Murata II je razdoblje značajnog ekonomskog napretka. Trgovina se razgranala, a osmanski gradovi, kao što su Bursa i Jedren su se znatno razvili. Godine 1432., putopisac Bertrandon de la Brocquiere je zabilježio da se osmanski godišnji prihod popeo na 2.500.000 dukata i da bi Murat II, ukoliko bi iskoristio sva svoja sredstva, lahko mogao izvršiti invaziju Evrope.
Opisujući sultan Murata II, njegovu vojsku, dvor i cjelokupno tadašnje Osmansko društvo, Bertrandon de la Brocquiere bilježi: „Sultan skoro nikada ne govori u javnosti. Svega nekoliko ljudi može reći da su ga čuli kad govori ili da su ga vidjeli kad jede.“ „Oni su vrlo marljivi, ustaju vrlo rano i žive sasvim skromno. Njihova hrana je jednostavni hljeb, meso sušeno na suncu, mlijeko, med, sir, voće, povrće i razne trave. Ako imaju samo nekoliko pregršti brašna, to će im biti dovoljno za nekoliko dana. Ako neka njihova kamila oboli ili iznemogne, bez nade u oporavak, onda je zakolju i pojedu. Sasvim su nezahtjevni kad je u pitanju spavanje, pa zato ležu na tlo. Odjeća im je jednostavna i pokriva ih od glave do pete... Njihovi konji su izuzetno dobri, malo jedu, a galopiraju brzo i dugo. Hrane ih samo tokom noći, nakon čega ih pokrivaju toplim dekama... Imao sam priliku vidjeti ih vrlo svečano obučene i nakićene. To čine samo u posebnim prilikama, kao kad Grci prelaze u islam. Takav događaj, oni posebno obilježavaju, oblačeći najbolju odjeću i pašući ukrašeno oružje.“

Georg iz Milenbaha ovako opisuje sultan Murata II: „Vidio sam njihovog vladara koga su pratila samo dva mlada čovjeka kako ide u džamiju koja nije blizu njegove palate. Takođe sam ga posmatrao dok je išao u kupatilo. Kada se vraćao iz džamije, niko se nije priključivao njegovoj pratnji, niko se ne bi drznuo da ga presreće i da mu kliče „Živio kralj“, ili da na neki drugi način izrazi svoje zadovoljstvo kao što se to kod nas čini. Vidio sam sultana kako u džamiji obavlja molitvu. Niti je sjedio na nekoj stolici, niti na nekom prijestolu, već se, kao i drugi, smjestio na ćilimu prostrtom po podu. Oko njega nije bilo nikakvih ukrasa. Na svojoj odjeći ili na svom konju, sultan nije imao neki naročiti znak koji bi ga izdvajao od drugih. Posmatrao sam ga na sahrani njegove majke i da mi ga nisu pokazali, ja ga ne bih prepoznao. Strogo je zabranjeno pratiti ga ili postaviti se ispred njega, ako za to nije dobijena izričita dozvola. Izostaviću mnoge pojedinosti koje su mi iznijeli o njegovoj ljubaznosti u razgovoru. U svojim prosudbama pokazuje zrelost i razumijevanje. Velikodušan je u davanju milostinje i dobronamjeran u svojim postupcima.“

Smrt sultana je uvijek bio opasan trenutak za Osmansku državu. Prema već uhodanoj praksi, ta vijest se držala u strogoj tajnosti sve do ustoličenja novog sultana, a sve zbog opasnosti od pobuna i prevrata. Brzi glasnik je odmah upućen u Manisu da obavijesti Mehmeda o očevoj smrti. Čim je pročitao pismo, Mehmed je skočio u sedlo i kratko rekao: „Ko me voli neka me slijedi“. Praćen vjernim prijateljima, pregazio je Galipolje za samo dva dana. Kad je stupio u ravnicu Jedrena, dočekala ga je cijela svita njegovog oca. Svi su bili tu: veziri, ulema, namjesnici. Dočekan je u tišini i dopraćen u rezidenciju.

Slijedećeg jutra, sultan Mehmed II je sjeo u očevu stolicu i primao dužnosnike. Takve situacije su uvijek bile mučne za sve službenike. Svaki od njih je mogao biti potvrđen ili smijenjen. Odmah do sultana, sjeli su njegovi najodaniji prijatelji. Čandarli Halil paša se povukao malo nazad očekujući reakciju novog sultana. Na to je sultan Mehmed progovorio: „Zašto se vezir moga oca povlači nazad. Neka zauzme svoje uobičajeno mjesto“. Znajući da se ranije zamjerio mladom Sultanu odbijajući njegove planove zauzimanja Istanbula, Halil paša je sada odahnuo. Bilo je to 18. februara 1451. godine.

U rano proljeće iste godine, u provinciji Karaman je izbila pobuna koju je predvodio namjesnik pokrajine Ibrahim. Proglasio je svoju neovisnost i odbijao dalji vazalski odnos prema Osmanskoj državi. Sultan Fatih je poslao Karadža bega sa evropskim trupama da uguši pobunu. Iskusni ratnik je brzo obavio zadatak i vratio se nazad. Vratili su se i janjičari koji su učestvovali u tom pohodu. Kad je sultan Fatih došao izvršiti smotru svojih trupa, janjičari su se, pod punom ratnom spremom, postrojili sa obadvije strane puta i dočekali sultana uzvicima: „Sultanu, ovo je vaša prva pobjeda, trebali biste nas za to darovati.“ Bila je to skoro pa pobuna, koju su iscenirali janjičarski oficiri, a možda čak i sam veliki vezir Čandarli Halil Paša. Iako je mogao razriješiti ovu situaciju na drugi, mnogo teži način, sultan Fatih je popustio i darovao janjičare. Nije imao vremena za akciju discipliniranja svojih elitnih trupa, a nije bio ni povoljan trenutak za takvo što. Zato se zadovoljio strogim kažnjavanjem i smjenjivanjem janjičarskih oficira. Uglavnom, za sultan Fatihova života, janjičari više nikada nisu ni pomišljali ni na najmanji oblik neposluha, a kamo li pobune...

Osmanlije - Sultan Fatih (8 dio)

Osmi dio

Čovjek koji je predodređen da zauzme Istanbul rođen je 1432. godine, deset godina nakon Sultan Muratovog opsjedanja grada. Prema osmanlijskim predajama, ta godina je bila puna raznih pozitivnih nagovještaja. Domaće životinje su davale mnogo blizanaca, voćke su neobično obilato rodile, komet dugog repa se pojavio na podnevnom nebu iznad Istanbula.​

U noći 29. marta, u carskoj palati u Jedrenu, sultan Murat II je učio Kur’an i očekivao novosti o porodu svoje žene. Kad je stigao do sure „Muhammed“, došao je sluga i donio radosnu vijest o rođenju sina. Novorođenče je dobilo ime Mehmed, a tako se zvao i sultan Muratov otac. Ovo ime je turska varijanta imena Muhammed. On će postati najveći Osmanov potomak i jedan od najzaslužnijih muslimana u historiji. Cijeli svijet će upoznati sultan Mehmeda II, poznatijeg kao „El-Fatih“ – „Osvajač“.

Osmanlije su izgradili sopstvena pravila u vezi sa svojim dvorom. Za razliku od Bizantijaca, sultana je mogao naslijediti isključivo njegov sin. Ako je bilo više sinova, vladajući sultan je pažljivo birao ko će ga naslijediti. Svaka sentimentalnost je bila potpuno isključena. Izbor je bio uslovljen isključivo brigom za sudbinu države. Prinčevi su brižljivo posmatrani i proučavani, konsultovana je najbolja ulema i ostali dokazani domoljubi. Strah od političkih intriga i građanskog rata bio je uvijek prisutan. Nije bila nikakva rijetkost da na čelo države dođe princ čija je majka bila žena sasvim nepoznatog porijekla, zarobljena u nekom od ratnih pohoda. Nakon što bi prešla u islam, sultan bi oženio takvu djevojku i ona bi, prema islamu, postala potpuno ravnopravna drugim ženama koje su oduvijek bile muslimanke.

Iz ove činjenice skoro svi zapadni orijentalisti su na jedvite jade izgradili tezu da je sultan Fatihova majka možda bila kršćanka. Osmanlijski historičari su potpuno saglasni da se sultan Fatihova majka zvala Hüma-Hatun i da je bila kći Ibrahim-bega Isfendijara. U krajnjoj liniji, čak i da je njegova majka zaista bila po rođenju kršćanka, ta činjenica nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. Osmanlije nikada nisu bili opterećeni nečijim porijeklom. U suprotnom, Mehmed-paša Sokolović, porijeklom Srbin, nikada ne bi mogao biti ni pisar u najmanjoj varoši, a kamo li veliki vezir.

Djetinjstvo i odgoj

Mladi princ Mehmed je imao starijeg brata Ahmeda koji nije izabran za prijestolonasljednika. Izbor je pao na Mehmeda. Još u doba ranog djetinjstva Mehmed je upućen u jednu od medresa u provinciji, kako bi očvrsnuo daleko od udobnosti carskog dvora i zadobio odgoj i znanja o vjeri. Mladi Mehmed je čak i u to doba pokazivao znake snažne volje i čvrstine, na taj način što je odbijao učiti i pokoravati se disciplini, smatrajući da jedan princ ne mora slušati naređenja učitelja. Ipak, i za najljući čelik se nađe odgovarajući kovač. Sultan Fatihov kovač je bio molla Ahmed Gurani. Bio je jedan od naboljih učenjaka tog vremena, pa ga je sultan Murat II pozvao da preuzme ulogu učitelja mladog princa. Bio je porijeklom Kurd, poznat po učenosti i strogosti. Molla Ahmed se odazvao i doputovao u Manisu, gdje su već po tradiciji odgajani mladi prinčevi.

Sultan Murat je poslao pismo molla Guraniju u kojem mu skreće pažnju da nimalo ne štedi mladog princa, koji je, kao i većina prinčeva, bio razmažen. Mehmed je ponovo pokušao sa isprobanim receptom i odbijao izvršavati zadatke koje je dobivao od molla Ahmeda, očekujući da se prema njemu odnosi kao prema princu. Međutim, učeni molla je postupio po uputstvima sultan Murata, pa je tako jednom prilikom išibao mladog princa. Mehmed se požalio ocu na postupak strogog molle, ali podrške nije bilo. Tako je uvidio da nema druge nego ostati u medresi i vrijedno učiti. Osmanlijske predaje govore da sultan Fatih, koji je u hadisu Allahova Poslanika, a.s., nazvan “divnim”, od tada više nikada nije propustio rani sabah.
Pod budnom pažnjom molla Ahmeda, Mehmedova prirodna inteligencija je izbrušena do visokog sjaja. Mladi princ se okitio visokim znanjima o islamu, historiji, geografiji, inžinjerstvu, pjesništvu, književnosti. Takođe je naučio i nekoliko jezika: arapski, perzijski, grčki, srpski i italijanski. Osim molla Ahmeda, sultan Fatihovi učitelji su bili i molla Yegan, molla Ayas i drugi.

Kako god je vođeno računa o naobrazbi mladih prinčeva, ništa manje napora nije ulagano u njihov duhovni odgoj. Stav Osmanlija je bio da sama nauka, bez odgoja, malo koristi, a često i šteti. Sultan Fatihov duhovni odgajatelj bio je šejh Ak Šemseddin, učenik čuvenog šejha Bajram Velija. Okićen velikim znanjem i prefinjenim odgojem, mladi princ je u četrnaestoj godini života vodio rasprave o suptilim temama iz islamskih znanosti sa najboljom ulemom tog vremena.

Frustriranost kršćana

Novi sultan je imao svega devetnaest godina. Još tada su se na njemu jasno razaznavali znakovi nesvakidašnje ljudske izvrsnosti. Njegova natprosječna inteligencija, široko obrazovanje, iznimna pobožnost, čvrstina karaktera, ozbiljnost i odlučnost, ulivali su poštovanje svakom ko bi sa njim razmijenio svega nekoliko rečenica. Zaogrnemo li sve te osobine plaštom stoljetnih iskustava, ukupnim ugledom i postignućima njegovih djedova, tad nimalo ne začuđuje činjenica da je tako mlada osoba ostvarila neviđeni uspjeh – osvojenje Istanbula.

Uprkos njegovim neospornim kvalitetima, u bizantijskoj i zapadnjačkoj literaturi otkrit ćemo orkestrirane napade i sistematsko ocrnjivanje njegove ličnosti. Kad mu se već ne može osporiti genijalnost, onda mu se mogu pripisati neljudske osobine i tako obezvrijediti njegova postignuća. Istraživati ličnost sultan Fatiha oslanjajući se na bizantijske hroničare, isto je što i povjeriti gladnim vukovima jagnje na čuvanje. Bizantijci su višestoljetni mrzitelji islama. Briljantni muslimanski general Halid ibn Velid im je početkom VII stoljeća preoteo cijelu Siriju koja je tada smatrana „džennetom na zemlji“. Bizantijski car pokreće čitavu imperijalnu armiju od 150 000 vojnika i pokušava protjerati muslimane. Suprotstavlja mu se Halid ibn Velid, Allahova Sablja, i sa svega 40 000 vojnika, na rijeci Jermuk, 636. godine, potpuno uništava bizantijsku armadu. Nikada više Bizantijac nije kročio u Siriju. Slijede dalja muslimanska osvajanja na kopnu i moru sve dok nisu opsjeli Istanbul. Iako bezuspješna, dva uzastopna opsjedanja su zadala strašne muke Bizantijcima. Zatim dolaze Seldžuci i osvajaju Anadoliju, poražavaju imperijalnu armiju kod Mancikerta, a bizantijski imperator je prisiljen kleknuti pred muslimanskog vojskovođu Alp Arslana i moliti za milost. Nikada više Bizantijac nije kročio u Anadoliju. A onda dolaze Osmanlije koji im uzimaju skoro cijelu teritoriju i bacaju ih u potpuno okruženje. Konačno, sultan Fatih im preotima Istanbul i posljednje teritorije, čime Bizantija kao država prestaje postojati. Nikada više Bizantijac nije kročio u Istanbul. Kako je onda moguće očekivati da će bizantijski pisci reći išta pozitivno o čovjeku koji na najbolji način predstavlja sve ono što oni neizmjerno mrze?

Evropa je opet posebna priča. Stoljećima se valjala u blatu sopstvenog primitivizma i neprosvijećenosti. A onda je ugledala izvrsnu priliku za pljačku i pokrenula „svete“ krstaške ratove pod slabom maskom zaštitnika kršćanstva. Više od tri stoljeća, kontinuirano je odašiljala svoj najgori ološ, pljačkala i ubijala muslimane i svoju „braću“ pravoslavce. Kada su svi napori propali i kada je shvatila svu svoju nemoć, mirno je posmatrala kako muslimani, kao sazrelu voćku, ubiru Istanbul.
Kada je riječ o karakteru sultan Fatiha, ne možemo se u potpunosti osloniti ni na osmanlijske izvore. Sasvim prirodno, Osmanlije su svog ponajboljeg sina predstavili u najboljem svjetlu. Jedino nam preostaje proučavanje ukupnog sultan Fatihovog djela i formiranje vlastite slike o njemu. U narednim brojevima našeg časopisa, vidjet ćemo svu njegovu veličinu sazdanu od nesvakidašnje pobožnosti, genijalnosti, organizacijskih sposobnosti i dalekovidosti.

Osvajač planira osvajanje

Još od ranog djetinjstva Sultan Fatih se počeo baviti pripremama za osvajanje Istanbula. Veliki vezir njegovog oca, Čandarli Halil-paša, nije bio sklon toj ideji. Želio je mir sa Bizantijcima. Halil-paša je bio izdanak ugledne porodice Čandarli, koja je već nekoliko generacija zaredom davala visoke funkcionere Osmanlijskoj državi. Oslonivši se na visoko porijeklo i snažan politički uticaj usuđivao se otvoreno protiviti mladom sultanu. Dvojica visokih funkcionera, Šihabettin-paša i Zaganos-paša podržavali su mladog Mehmeda u njegovoj zamisli osvajanja Istanbula.

Mehmed je čitao djela u kojima se opisuje život Aleksandra Makedonskog i Julija Cezara. Godine 1445., kad je imao svega trinaest godina, dok je sultan Murat još uvijek bio na vlasti, mladi Mehmed je sa dvojicom odanih paša isplanirao zauzimanje grada. Kada je Halil-paša saznao za te planove, odmah ih je odbacio pobojavši se reakcije zapadnog kršćanstva. Halil-paša se, kao pripadnik stare plemićke porodice, pobojao za svoju sudbinu, jer je mladi Mehmed bez predrasuda za svoje najbliže saradnike uzimao bivše kršćane koji su primili islam. Prema nekim vjerovanjima, iskoristio je snažne porodične veze i iscenirao pobunu janjičara koji se, naime, nisu slagali sa politikom princa Mehmeda. Sultan Murat je ubrzo sredio nemire i poslao Mehmeda u Manisu. Tursun-beg bilježi da je mladi Mehmed to nerado učinio. Iako se povukao u Manisu, i dalje se smatrao jedinim legalnim sultanom, dok je Murat bio samo njegov opunomoćeni zastupnik.​

Diplomatske akcije

Sultan Muratova smrt je na zapadu primljena sa olakašanjem. U Mletačkoj republici, Rimu, Đenovi i Parizu su vjerovali da je sultan Mehmed mlad, neiskusan i ukupno nedorastao svom položaju. Pomislili su da će uskoro doći vrijeme za potiskivanje Osmanlija sa Balkana. Nezreo sultan na čelu osmanlijske države će im znatno olakšati ovaj zadatak. U to vrijeme, Sfrancez, izaslanik posljednjeg bizantijskog cara, Konstantina Paleologa, je bio u posjeti kod gruzijskog i trapezuntskog vladara pokušavajući ih nagovoriti da neki od njih uda svoju kćer za Konstantina. Tako bi Bizantija obezbijedila dobrog saveznika i omastila brk dobrim mirazom. U Gruziji mu je objašnjeno da je kod njih običaj da mlada dobija miraz, pa se Sfrancez razočarao i otišao u Trapezunt. Tamo je srdačno dočekan i obradovan novostima o Muratovoj smrti i ustoličenju Sultan Mehmeda: „Dobro došli gospodine. Imamo dobre vijesti za vas. Murat je umro, a mladi Mehmed je sada Sultan“. Sfrancez je bio dobar poznavalac prilika pa je uzvratio: „Vaša visosti, bojim se da ta vijest nije razlog za radost. Naprotiv, vijest je vrlo žalosna.“

Vraćajući se u Istanbul, Sfrancez je posjetio novog sultana, čestitao mu i zatražio uvjerenje da neće napadati Bizantiju. Bio je više nego iznenađen sultanovom ljubaznošću. Uvjeravao ga je da je voljan živjeti u miru sa Bizantijom. Kao dokaz tome, odrekao se prihoda iz grčkih gradova u Strumi u korist princa Orhana. Princ Orhan je bio potomak Sulejmana – jednog od sinova sultan Bajazita. Bio je u nekoj vrsti političkog zarobljeništva kod Bizantijaca koji su njime često prijetili sultan Muratu II, a sada i Mehmedu. Oni bi mogli pustiti Orhana iz zarobljeništva, koji će onda potegnuti svoje navodno pravo na prijesto i tako izazvati građanski rat. Sultan Mehmed je tada odredio visoku sumu za izdržavanje zarobljenog princa.
Brzim diplomatskim akcijama, sultan Mehmed je sklopio primirje sa Mađarskom i Mletačkom republikom, a umirio je i srpskog despota, Đurađa Brankovića. Time je obezbijedio njihovo nemiješanje u budućem sukobu sa Bizantijom. Zatim je izvršio reorganizaciju janjičarskih trupa i na vodeća mjesta postavio ljude koji su mu bili beskrajno odani.

Konstantinova nepromišljenost

Uskoro je uslijedio jedan događaj koji će pokazivati Konstantinovu političku nezrelost. Njegov izaslanik je došao kod Čandarli Halil-paše, koji je tada sa sultanom boravio u Bursi, sa zahtjevom da se poveća svota za izdržavanje princa Orhana. Bila je to klasična ucjena. Halil-paša se snažno protivio pohodu na Istanbul. Bio je sklon miru sa kršćanima, a oni sada dolaze sa ucjenom i tako mu otežavaju položaj. Stari vezir je digao galamu na Konstantinovog izaslanika: „Vi glupi Grci, dosta mi je vaše neiskrenosti i okolišenja. Prethodni sultan vam je bio trpeljiv i savjestan prijatelj. Sadašnji sultan ne misli tako. Ako se Konstantin izvuče bez kazne, zbog ovog bezočnog i nepromišljenog zahtjeva, to će biti samo zato što Bog i dalje prelazi preko vaših podmuklih i kukavičkih planova. Vi ste najobičnije budale ako mislite da ćemo se uplašiti zbog vaših fantazija, i to baš sada, kada se tinta na nedavnom sporazumu nije ni osušila. Mi nismo djeca bez snage i razuma. Ako mislite da nešto možete učiniti — samo izvolite. Proglasite Orhana za sultana u Trakiji. Dovedite Mađare preko Dunava. Pokušajte vratiti gradove koje ste već odavno izgubili. Ali jedno znajte: nećemo vam dozvoliti da bilo šta od toga učinite. Na kraju ćete izgubiti i to malo što vam je ostalo.”

Sultan Mehmed je primio ovaj zahtjev sa hladnom ozbiljnošću. Otpustio je Konstantinovog izaslanika uz obećanje da će to razmotriti kad se vrati u Jedren.

Osmanlije-Naprijed ka Istanbulu (9 dio)

Deveti dio

Kad je zima prošla, sultan Mehmed se vratio u Jedren. Okružio se grupom zapadnjaka, prvenstveno Italijana, s kojima je razgovarao o velikanima klasične antike i o njihovim modelima vladanja. Izvršio je dodatne reforme u janjičarskom korpusu i postavio nove namjesnike u nekim provincijama. Namjesnicima je naredio da počnu prikupljati rezerve hrane i ratnog materijala. Također je naredio gradnju brodovlja. Zatim mu je sinula ideja o gradnji tvrđave na evropskoj strani Bosfora, zbog čega je izdao naređenja o mobilizaciji radne snage i prikupljanju kamena, drveta, čelika i ostalog potrebnog materijala.

Novost o planovima za izgradnju tvrđave se poput munje proširila sve do Istanbula i grčkih kolonija oko Crnog mora i otoka u Egejskom moru. Bizantijci su bili očajni. Kad je Konstantin preko izaslanika protestvovao zbog jednostrane odluke, sultan Fatih je odgovorio: „Vi Grci ste nevjerni i povezani s Mađarima. Pred Bitku kod Varne htjeli ste spriječiti moga oca Murata da pređe u Evropu. Moj otac se tada zakleo da će izgraditi tvrđavu na evropskoj strani, pa ja evo sada ostvarujem očevu zakletvu, jer je on bio spriječen da to učini. Uostalom, ko me može spriječiti da u svojoj zemlji gradim šta hoću? Izvijestite vašeg cara da se sadašnji sultan ne može porediti s prijašnjim sultanima. Ono što oni nisu mogli – ja mogu, što oni nisu htjeli – ja hoću.” Poruka je bila jasna kao dan.

Uprkos protivljenju velikog vezira Čandarli Halil-paše i još nekolicine starijih službenika, odluka sultana Fatiha o gradnji utvrde je bila neopoziva. Njihovi argumenti o preuranjenosti takvog poteza nisu uvaženi.
Sredinom marta počele su posljednje pripreme za gradnju utvrde. Neposredno prije toga odaslano je nekoliko brodova da obezbjeđuju radove s morske strane. Dovedene su snažne jedinice koje će štititi gradilište s kopna. Logistika je radila kao precizna mašina. Sa svih strana Carstva dolazili su zidari, kovači, krečari i ostali radnici. Građa je stizala morem na transportnim brodovima, a radovi su počeli sredinom aprila. Sultan Mehmed je lično prisustvovao. Zaklan je kurban, proučena dova i posao je otpočeo. U radovima je učestvovao sultan, kao i njegova svita. Ovim činom je dato do znanja koliko je važna gradnja utvrde. Projektant utvrde bio je sultan Mehmed. U pitanju je bio veliki kompleks zidina trokutaste osnove s četiri velike i trinaest manjih kula, uz pristanište. Ova građevina se naziva utvrdom, ali po svojim dimenzijama ona je zapravo bila jedan mali grad. Radovi su dobro napredovali.

Radne snage nije manjkalo, kao ni građevinskog materijala. Nakon užurbanog danonoćnog rada, tvrđava je završena 31. augusta 1452. godine, četiri i po mjeseca od početka radova. Tvrđava je nazvana Boğaz-kesen – „Onaj koji presjeca moreuz“. Vremenom, tvrđava je dobila naziv Rumeli-hisar – „Evropska tvrđava“.
Za vrijeme dok je trajala gradnja utvrde, Konstantin je pobijesnio i pozatvarao sve Osmanlije koji su se u tom trenutku zadesili u Istanbulu. Među njima je bilo i nekoliko sultanovih dvorjana. Sultan Fatih ni na koji način nije reagovao na to. Konstantin shvata da je potez krajnje besmislen i ubrzo ih oslobađa. Tada šalje pismo izvinjenja koje sultan Fatih nije prihvatio. „Ili predaj grad ili se pripremi za bitku“ – bio je sultanov odgovor. Nakon zahtjeva za povišicu svote kojom će izdržavati princa Orhana, kojim je prijetio sultanu, ovo je bila druga katastrofalna greška Bizantijaca. Očito je da do posljednjeg dana nisu shvatali svu odlučnost i čvrstinu sultana Fatiha. Nemajući nikakvih ozbiljnih načina kojim bi ga spriječili u toj nakani, posezali su za očajnim mjerama koje su samo dodatno učvrstile sultanove namjere.
Nasuprot ovoj tvrđavi je Anadoluhisar – „Anadolska tvrđava“, koju je sazidao sultan Bajazit. Upravo na tom mjestu moreuz je najuži. Razdaljina između dvije tvrđave je 702 metra. U obe tvrđave su postavljeni topovi koji će otvarati vatru na svaki brod koji pokuša proći moreuzom bez dopuštenja Osmanlija. Topovi su bili zaista impozantni. Svaki je ispaljivao kamenu đulad težine oko 270 kilograma. Cilj pomorske blokade je bio sprečavanje dotura pomoći Istanbulu iz Crnog mora, a moreuz Dardanele je već bio pod kontrolom Osmanlija. Ispočetka, svi brodovi su poštovali odluku sultana Fatiha. A onda su tri mletačka broda okušala sreću i pokušala proći bez zaustavljanja. Dva broda su uspjela proći a treći je potopljen.​

Konstantinova potraga za saveznikom

Konstantin je grozničavom brzinom vršio pripreme za sada već sigurnu opsadu. Poslao je izaslanike na zapad sa zahtjevima za pomoć. Reakcije sa zapada bile su katastrofalne po Istanbul. Nakon potpunog poraza kod Varne, nijedan zapadnjački vladar nije imao snage za novi okršaj s Osmanlijama. Francuska se oporavljala od stogodišnjeg rata, a i burgundijski vojvoda Filip Dobri joj je zadavao određene probleme. Sam Filip je bio vatreni krstaš, ali se s užasom prisjećao ropstva svoga oca Žana, kojeg Osmanlije zarobiše u Bici kod Nikopolja. Engleska je također bila potpuno iznurena Stogodišnjim ratom, pa nije mogla ništa učiniti. Mletački senat je dugo razmatrao bizantijski zahtjev za pomoć. Jedan dio senata se ponadao da će nakon zauzeća Istanbula oživjeti trgovina u gradu. Drugi su iznijeli bojazan da će, nakon Istanbula, doći na red njihove kolonije u Grčkoj i Egejskom moru.

Njihovim zapovjednicima u Galati date su dvosmislene naredbe. Oni trebaju pomagati kršćane, ali ne napadajući Osmanlije i ne izazivajući ih. U tom trenutku taktiziranje je bio njihov najbolji mogući potez. Ðenovljani su slično postupili. Zbog ukupne situacije u kojoj su se nalazili, nisu mogli poduzeti ništa konkretno. Građanstvu su izdali proglas da postupa po vlastitoj svijesti i prosudbi. Svojim predstavnicima u Galati (Italijanska trgovačka kolonija koja se nalazila nasuprot tadašnjem Istanbulu, s druge strane Zlatnog Roga) dali su instrukcije da pregovaraju s Osmanlijama kako bi bili pošteđeni napada dok traje napad na Istanbul. Niko od zapadnjaka nije bio spreman na individualnu akciju. Svako se posvetio svojim problemima. Ipak, postojala je opća prešutna saglasnost za moguće učešće u odbrani Istanbula, ali samo u velikoj koaliciji.

Na potezu je bio papa. Bez obzira što nije imao potpuni utjecaj na sve zapadnjačke vladare, mogao je pokrenuti koaliciju velikih razmjera i pozvati u odbranu kršćanstva. Međutim, papinska vlast je odavno zapala u duboka neslaganja s pravoslavljem. Sada se papi ukazala prilika da „urazumi tvrdoglave pravoslavce“ i cijeli kršćanaski svijet stavi pod svoj utjecaj.

Nesloga kršćana

Osnovni razlog zapadnjačke neodlučnosti u ozbiljnom pomaganju ugroženom Istanbulu leži u jednom događaju koji se zbio oko 400 godina ranije.

U ljeto 1054. godine, za vrijeme popodnevne službe u crkvi Svete Sofije, u crkvu su ušla tri kardinala katoličke crkve. Već nekoliko dana su boravili u gradu kao papini izaslanici. Vodili su teške i bezuspješne pregovore sa svojom istočnom braćom. Izgubivši strpljenje, kardinali su se odlučili na odvažnu akciju. Ušli su u crkvu noseći sa sobom dokument koji će rezultirati razjedinjenjem kršćanstva. Stigavši do velikog oltara, položili su papinsku bulu o ekskomuniciranju pravoslavaca iz kršćanske crkve i izašli van. Dva dana nakon toga, kardinali su se ukrcali na brod koji je otplovio ka Rimu. U Istanbulu su organizovane masovne demonstracije protiv njihovog postupka.

Nemiri su se stišali tek nakon što je bačeno prokletstvo na papino izaslanstvo, a papinska bula o ekskomunikaciji pravoslavaca javno spaljena. Ovaj događaj je bio početak procesa poznatog kao Velika šizma ili Crkveni raskol. Razilaženje crkava će zadati teške rane kršćanstvu. Međusobno proklinjanje je službeno povučeno tek 1965. godine, ali rane su ostale sve do danas. Posljednji bizantijski imperator Konstantin Dragaš će osjetiti sve posljedice tog događaja.

Ovaj incident je zapravo kulminacija neslaganja koja je godinama trajala između zapadne i istočne crkve. Istočnjaci su vršili obrede na grčkom jeziku, a zapadnjaci na latinskom. Imali su različite poglede na neka teološka pitanja, drugačije su organizovali svoje crkve i, što je najvažnije, imali su različite poglede oko uloge pape. Naime, papa je falsifikovao dokument kojim ga je Konstantin Veliki ovlastio da vlada Zapadnim carstvom i Rimom, dok bi carevi trebali boraviti u Istanbulu. Odatle iznose njihovo pravo postavljanja careva i pravo vladanja cijelim svijetom, pa tako i crkvama. Bizantijci nisu bili spremni prihvatiti toliki papin utjecaj, jer se, u najmanju ruku, nisu smatrali nimalo manje vrijednim od zapadnjaka. Naročito ih je vrijeđao stav pape prema njihovim carevima koji su za njega bili tek konstantinopoljski carevi, a ne stvarni vladari cijelog Rimskog carstva. Krajnja granica do koje su Bizantijci bili spremni ići je ta da rimski patrijarh (papa) ima počasno mjesto među ostalim patrijarsima. Ipak, sve upućuje na to da je problem bio duboko političke, a ne teološke prirode.

Pregovori crkava

Pokušaji ujedinjenja dviju crkava su se protezali 178 godina. Mihailo VIII Paleolog bio je prvi bizantijski car koji je pokrenuo ozbiljne pregovore, iako je i prije toga bilo nekih pokušaja. Na saboru u Lionu 1274. godine s papom Grigorijem X je dogovorena unija. Međutim, prava pozadina ovih pregovora je bila politička, a ne vjerska. Uprkos naporima s obje strane, unija je raskinuta 1283. godine.
Zatim su uslijedila putovanja bizantijskih careva na zapad, s najmerom sklapanja saveza i obezbjeđivanja pomoći protiv sve jačih Turaka Seldžuka. Uslijedili su sporazumi u Konstanci 1418, Firenci 1437. i 1439. godine. Nakon dogotrajnih i mukotrpnih pregovora, ujedinjenje crkava je konačno postignuto. Papa je konačno postigao svoj cilj. Sada je i pravoslavna crkva pod njegovom upravom. Sačinjen je dokument o ujedinjenju, a širom Evrope su zazvonila crkvena zvona.

Kad su se vratili u Istanbul, delegati su dočekani s općim negodovanjem, pa su mnogi od njih povukli svoj pristanak. Grad je bio podijeljen po pitanju ujedinjenja. Bizantijski car i plemstvo oko njega, oficiri i državni službenici, su bili za ujedinjenje, a većina sveštenstva i građanstvo je bilo apsolutno protiv. Strasti su se podigle do te mjere da je papa izjednačen s antihristom. Građani Istanbula su tada toliko zamrzili papu da su svojim psima davali ime Rimski Papa. Tako je Firentinski sporazum propao prije nego se osušila tinta na papiru.

Konstantin Dragaš je od svojih prethodnika naslijedio problem ujedinjenja crkava, ali je bio spreman izručiti crkveno suverenstvo za spas Bizantije. Na čelo protivnika unije stao je Georgije Skolarije, istaknuti svećenik, kasnije poznat pod monaškim imenom Genadij.

Grčki narod je bio na stajalištu da je bolje prihvatiti osmanlijsku vlast, jer su se osvjedočili u njihovu pravednost kao i u divljaštvo i okrutnost zapadnjaka. Čitavo stoljeće i po su posmatrali kako se Osmanlije odnose prema pravoslavnom stanovništvu u Anadoliji i na Balkanu, a vidjeli su i ponašanje krstaša sa zapada tokom mnogobrojnih krstaških pohoda. Posebno bolno za Bizantijce je bilo razaranje Istanbula, svirepa ubistva, pljačka i silovanja nakon što su krstaši zauzeli grad. Tako je mislio i bizantijski zapovjednik vojske Luka Notaras: „Bolji je sultanov turban od kardinalske mitre.“ Iako nije iznosio svoje otvoreno protivljenje uniji crkava, zbog takvog stava, Luka Notaras će izgubiti Konstantinovo povjerenje. Naredne godine Osmanlije će opsjesti Istanbul i napasti ga snažnom silom. Umjesto Luki Notarasu, zapovjedniku vojske – velikom duksu, odbrana grada će biti povjerena Italijanu Ðustinijaniju.​

Katolička misa u Aja Sofiji

U maju mjesecu 1452. godine u Istanbul je stigao Isidor, bivši ruski mitropolit koji je nakon svrgnuća u Rusiji otišao kod pape koji ga je postavio na dužnost izaslanika u Istanbulu. Usput je skupio oko 200 dobro naoružanih plaćenika i u njihovoj pratnji stigao u grad. Iako je 200 vojnika bila slaba pomoć gradu, bio je to razlog nadanja da će uskoro pristići ozbiljna pomoć. Pristalice unije crkava su sada znatno ojačali.
U atmosferi velikog straha i vjerske histerije, u crkvi Svete Sofije organizovana je svečana liturgija povodom unije dviju crkava. Bilo je to u decembru 1452. godine. Okupilo se mnogo svećenstva u najraskošnijim odorama, car Konstantin Dragaš sa svitom i mnogobrojnim plemstvom i ruski kardinal kao papin izaslanik. Odziv stanovnika grada je bio vrlo slab. U molitvama je spomenuto papino ime, kao i ime odsutnog istanbulskog patrijarha, a pročitane su i odredbe koje su proizašle iz Firentinskog sporazuma o uniji crkava. Nakon toga je izvršen crkveni obred po propisima katoličke crkve. Obred je bio političkog a ne vjerskog karaktera i poslužio je kao jeftina demonstracija jedinstva crkava uperenog protiv Osmanlija.
Stanovnici Istanbula nikada nisu srcem prihvatili uniju crkava, pa nisu više odlazili u crkvu Svete Sofije niti u druge crkve gdje su se obredi obavljali po katoličkim propisima. Takve crkve su smatrali nečistima. Tako su Grci progutali gorku pilulu od koje nisu imali nikakvog lijeka. Pomoć sa zapada nikada nije stigla.

Osmanlije-Svi u bitku nad bitkama (10 dio)

Deseti dio
Rano je proljeće u Istanbulu te sudbonosne, 1453., godine. Bilo je neuobičajeno hladno proljeće, zrak je bio vlažan, a debeli oblaci magle valjali su se nad Bosforom. Najedanput, zemljotres je zaljuljao tlo, a počeo je padati i snijeg, iako nije bilo vrijeme za njega. Unutar Istanbula vladalo je mučno raspoloženje zbog ovih loših predznaka. Sujevjerni Bizantijci su osmatrali vodu i tako otkrili neke, njima razumljive, znakove da će ova godina biti vrlo loša za njih. Neki su čak očekivali smak svijeta.

Istanbul je oduvijek u svojoj osnovi bio grubi trougao, kao rog nosoroga, neznatno savinut na istočnom uglu, sa dvije strane obgrljen morem. Sa sjeverne strane je zaštićen morskim rukavcem Zlatni Rog, a sa juga je Mramorno more koje završava moreuzom Dardanele odakle počinje Egejsko more. Sa treće, zapadne strane, protežu se moćni neprekinuti Teodosijevi bedemi koji štite grad sa kopna. Tako je grad prirodno zaštićen sa dvije strane, a sa treće strane su to učinili ljudi.

Odmah pored grada bila je Galata (Pera), đenovljanska četvrt nastanjena italijanskim trgovcima. Bila je smještena sa druge strane Zlatnog Roga na obali Bosfora koji je, poput kakve velike rijeke dijelio dva kontinenta. Bio je to sami kraj Evrope. Tamo, preko Bosfora, počinjala je Azija.

Pogledavši zapadno, u Evropu, sa visoke osmatračnice se moglo vidjeti kako se teren blago podiže prema osmanlijskoj prijestolnici Jedrenu koji je udaljen oko 280 kilometara od Istanbula prema zapadu. Da su Bizantijci mogli poletjeti, tog ranog proljeća su mogli vidjeti jednu grubu, mjestimično ispresijecanu, prugu što se krivudavo prostire između dva grada. Pruga je zapravo bila kolona ljudi koji marširaju. Na njihovim glavama su bile bijele kape i crveni turbani. Bili su naoružani sabljama, noževima, kopljima, lukovima, sjekirama, džilitima, kremenjačama. Iza njih su kasali konji, mule i kamile vukući teretna kola natovarena ratnim potrepštinama. Uz njih su jahali mineri, kuhari, oružari, šejhovi i kadije. Mnogo volova i ljudi vuklo je velika zaprežna kola natovarena teškim naoružanjem. Životinje i ljudi su ulagali ogromne napore tegleći teška kola po razblaćenom putu. Cijela osmanlijska armija bila je u pokretu.

Flota brodovlja se sporo i mučno vukla prema Dardanelima jedva savlađujući suprotni vjetar. Crnim morem su klizili osmanlijski jedrenjaci prevozeći drvenu građu, žitarice i topovsku đulad. Iz Anadolije se slivala rijeka vojnika, čobana, šejhova, pobožnjaka, lutalica i besposličara. Ulogorili su se na platou nadomak Bosfora. Svi su se odazvali pozivu na oružje. Svi ovi ljudi su izvodili koordiniranu akciju čiji cilj je bio Istanbul, glavni grad starog i sada već, teritorijalno, vrlo oskudnog Bizantijskog carstva.
Sultan Fatih je bio potpuno odlučan u svojoj namjeri: „Ova ispaštanja su Allaha radi. Mač islama je u našim rukama. Da se nismo opredijelili za trpljenje ovih jada, ne bismo bili dostojni da se nazivamo gazijama. Postidjeli bismo se stajući pred Allahom na danu sudnjem.” Osim toga, Istanbul je potpuno okružen teritorijom pod vlašću Osmanlija, a unutar njegovih zidina živi osmanlijski princ Orhan, kojim Konstantin prijeti sultan Fatihu i svim Osmanlijama. To se više ne može tolerisati.​

Osmanlije i kršćani

Nadolazeći Osmanlije su imali različite predodžbe o gradu. Njihov cilj, Istanbul, nazivan je Crvenom Jabukom – simbolom svjetske moći. Njegovo zauzeće je obećano davno, još za vrijeme Poslanika, a.s. Mnogi vojnici su u svojoj mašti zamišljali neku pravu i stvarnu jabuku koja je smještena na određenom mjestu u gradu. Ispred crkve Svete Sofije bio je stub na kome je stajao oko 30 metara visok brončani kip imperatora Justinijana. Predstavljao je moć Bizantije i kršćanski bedem nasuprot istočnjaka. Prema zapisima Prokopiusa, pisca iz VI stoljeća, kip je bio zadivljujući. Imperator Justinijan je jahao veličanstvenog konja koji je bio okrenut prema istoku. Bio je odjeven kao Ahil, sa izuzetnim prsnim oklopom. Na glavi je bio šljem blistavog sjaja nalik na raskošnu perjanicu. Kip je gledao prema izlazećem suncu, kao da jaše prema Perziji. U njegovoj lijevoj ruci bio je globus, čime je skulptor naznačavao da su sve zemlje i sva mora potčinjeni Justinijanu. Nije imao ni sablju ni koplje niti bilo kakvo oružje osim globusa povrh koga je bio krst preko kojeg on postiže svoje kraljevstvo i nadmoć. Globus u ruci Justinijana, za prostodušne anadolske seljake je bio ta crvena jabuka. On je označavao svu slavu i moć starog kršćanskog carstva.
Strah od opsade bio je duboko usađen u srca Bizantijaca. Opsada je bila bauk koji se stoljećima provlačio kroz knjige iz njihovih biblioteka, usmena predanja i mermerne mozaike u crkvama. Do sada je grad bio opsjedan više od dvadeset puta, a samo jednom je bio zauzet i to ne od Arapa ili Bugara nego od kršćanskih vitezova.

Da bismo bolje razumjeli svo tadašnje nepovjerenje i nerazumijevanje između katolika i pravoslavaca, vratimo se 200 godina unazad i osmotrimo jedan katastrofalan potez krstaša sa zapada koji će biti uzrokom teške mržnje pravoslavaca prema katolicima. Nominalno, svrha krstaških pohoda bila je zaustavljanje napredovanja Turaka. Bizantijski imperator Aleksej I Komnen poslao je pismo Papi Urbanu II sa zahtjevom da mu pomogne u borbi protiv Turaka. Papa je Turke nazivao „prokletom rasom koja je potpuno bezbožnička“. Sazvao je koncil u Klermontu 1095. godine i pozvao na „istrebljenje te divlje rase iz kršćanskih zemalja“. Njegov proglas će naići na takav odziv da će narednih 350 godina, u različitim intervalima, prema istoku kretati nebrojene mase zapadnih kršćana. Uprkos podršci svoje zapadne braće, Bizantijci će trpiti strašne muke zbog krstaških ratova. Od 1096. godine pa nadalje, zapljuskivat će ih uzastopni valovi vitezova-pljačkaša koji će od svoje pravoslavne braće očekivati pomoć i podršku u napredovanju ka Jerusalimu. Ovi kontakti će pokazati svo uzajamno nerazumijevanje i nepovjerenje.

Obadvije strane su imale priliku sagledati svu različitost njihovih običaja i vjere koja je bila nominalno ista, ali tako različita. Grci su svoju teško oklopljenu zapadnu braću posmatrali kao neotesane prostake i avanturiste. Ubrzo su shvatili da su to obični pljačkaši pod providnom maskom pobožnjaka zabrinutih za sudbinu kršćanstva. Bizantijski hroničari ih opisuju kao „okrutne i divlje mrzitelje Imperije“. Krajem XII stoljeća, solunski mitropolit Evstatije je izjavio: “Latini misle da ovaj svijet nije dovoljno velik za njih i nas.” Ova izjava možda najbolje objašnjava stav pravoslavaca prema katolicima. Bizantijski narod je zapravo više volio muslimane kao susjede pa čak i vladare nego zapadne kršćane. Tako je među Grcima nastala poslovica: “Franak (zapadnjak) neka ti je prijatelj, ali susjed nipošto ne.“
“Graeca fides nulla fides” (grčka vjera - nikakava vjera), riječi su rimskog komediografa Plauta sa prelaza iz III u II stoljeće prije nove ere. Riječ vjera, ovdje se ne odnosi na religiju, nego na zadatu riječ. Ovaj iskaz se zadržao sve do današnjih dana. Zapadnjaci su za njim stoljećima posezali kad su htjeli potkrijepiti stav o tome da se Grcima nipošto ne može vjerovati. Osim što su ih nazivali kršiteljima zadate riječi, krstaši su Bizantijce smatrali izopačenim hereticima sa suviše orijentalnog u sebi. Sa užasom su govorili o tome kako u Istanbulu, kojeg štiti Sveta Marija, postoji jedna džamija. Krstaški hroničari su zapisali: „Istanbul je arogantan u svom bogatstvu, izdajnički u svojim običajima, a njegova vjera je iskvarena“. Jedino nisu poricali činjenicu o istanbulskom bogatstvu, ali ni želju da postane njihovo.

Vojni, politički i ekonomski pritisci sa zapada će dugo opterećivati Bizantiju, a krajem XII stoljeća kriza će kulminirati. U neposrednom susjedstvu grada, sa druge strane zaljeva Zlatni Rog, postojala je snažna zajednica italijanskih trgovaca. Mlečani i Đenovljani su imali posebne trgovačke privilegije. Nisu bili nimalo omiljeni među stanovnicima Istanbula. Zahvaljujući privilegijama koje su uživali bili su izuzetno bogati. Val ksenofobije zahvatio je Grke, pa su 1171. godine napali italijansku četvrt Galatu (Peru) i uništili je. Zatim je, 1183. godine, uništena cijela italijanska kolonija.

U takvim okolnostima međusobne netrpeljivosti, krstaši će 1204. godine divljački opustošiti Istanbul. Katastrofa će biti takvih razmjera da je Grci ni do danas neće oprostiti katoličkom zapadu. Krstaši su se ukrcali u mletačke brodove i krenuli na islamski Egipat, ali su naglo skrenuli ka Istanbulu i iznenada ga zauzeli. Mozak operacije bio je slijepi, ali izuzetno lukavi osamdesetgodišnji mletački dužd Enriko Dandolo. Nagovorio je krstaše da, umjesto Egipta, zauzmu Istanbul zbog napada njegovog stanovništva na italijansku koloniju u Galati. Krstaška flota je uplovila kroz Dardanele, napala istanbulske zidine sa morske strane i zauzela grad, a bizantijski imperator Aleksej je pobjegao.

Krstaši su nemilosrdno i divljački opustošili grad. Stanovništvo je okrutno masakrirano, kuće i zgrade su spaljene, crkve su obeščašćene. Bizantijski hroničari bilježe da je crkva Svete Sofije jedno vrijeme korištena kao štala za konje i mule. Svo zlato i srebro iz crkve je opljačkano, a njeni podni mozaici su bili prekriveni krvlju i izmetom. Cijeli grad je postao samo blijeda sjena onoga što je nekada bio. Narednih šezdeset godina Istanbul će biti sjedište Latinskog carstva. Bizantijci su ponovo uspostavili Carstvo u izgnanstvu sa sjedištem u Nikeji (Iznik, današnja Turska), a kada su se, 1261. godine, vratili u Istanbul, zatekli su grad u ruševinama.​

Sudar razuma i zadrtosti

Stanovnici Istanbula su se nadali da će preživjeti i ovu najnoviju opsadu koju je poduzeo sultan Mehmed II. Ona je započela 6. aprila 1463. godine. Moderni nacionalizmi ovu opsadu predstavljaju kao sukob između Turaka i Grka. Ali to je uprošćavanje stvari koje je daleko od istine. „Turk“ je za Osmanlije naziv za određeni narod. Ovaj izraz se toleriše samo kad su u pitanju stanovnici današnje države „Turkiye“ – „Turska“, koja je nastala 1923. godine. Osmanlijsko carstvo je 1453. godine bilo multikulturna država sačinjena od raznih naroda. Osmanlije nisu pridavali skoro nikakav značaj nacionalnosti.

Njihove elitne trupe uglavnom su sačinjavali Slaveni, njihov generali su često bili porijeklom Grci, a admirali su mogli biti Bugari. Konačno, prema složenim pravilima srednjevjekovnog vazalstva, hiljade kršćanskih vojnika, prvenstveno Srba, pridružilo se Osmanlijama u pohodu na Istanbul. Tadašnji bizantijski imperator bio je napola Srbin, a četrvrtina njegove krvi je bila italijanska. Mnogi branioci Istanbula bili su iz zapadne Evrope: Mlečani, Đenovljani, Katalonci, Kretanci. Sve njih su Bizantijci nazivali „Francima“. Muslimani su svoje protivnike nazivali „podlim nevjernicima“, „bijednim nevjernicima“, „neprijateljima vjere“. Bizantijci su Osmanlije nazivali: „paganima“, „nevjerničkim Turcima“ itd.

Iako zapadni orijentalisti neprestano provlače tezu da je Istanbul bio front gdje su se sukobili islam i kršćanstvo, naše mišljenje je da je to bilo zapravo bilo mjesto sudara razuma i tolerancije sa jedne, i zadrtosti i isključivosti sa druge strane. U narednim odjeljcima ćemo vidjeti da svrha napada na Istanbul nije bilo zatiranje kršćanstva, kako se to, iz iskaza zapadnjaka, može razumjeti. Osvojivši grad na juriš, sultan Fatih je trijumfovao. Kao pobjednik, mogao je potpuno zatrati i jedno i drugo kršćanstvo na teritorijama pod kontrolom osmanlijske države. Naprotiv, po osvojenju grada, sultan Fatih će zavesti red u odnosima zavađenih crkava tako što će svakoj dati svoje mjesto. Dajući crkvama slobode djelovanja, sultan Fatih će spasiti pravoslavlje iz kandži nezajažljivog rimskog pape. Općenito, na teritorijama gdje je vladao islam, sloboda vjeroispovijesti nikada nije dovođena u pitanje, dok se u kršćanskim zemljama islam nije smio ni spominjati osim u najgorem kontekstu.

Kršćanska koalicija

Uprkos nepovoljnim okolnostima, posljednji bizantijski car, Konstantin Dragaš, je vršio pripreme za odbranu grada. Njegovi trgovci su po otocima Egejskog mora kupovali pšenicu, vino, maslinovo ulje, suhe smokve, grah, ječam i ostale namirnice. Prikupili su velike količine hrane i ratnih potrepština i natovarili ih na brodove. Jedan dio brodova se, nakrcan teretom, uspio vratiti, a drugi dio nikada više neće uploviti u istanbulsku luku. Osmanlije će vrlo brzo obaviti svoj zadatak. Iako duboko deprimirano, stanovništvo Istanbula se odazvalo pozivu za pripremu odbrane grada. Prikupljeno je svo raspoloživo oružje i preraspodijeljeno po prioritetima. Carska riznica je potpuno otvorena, prikupljani su dobrovoljni prilozi građana, a i manastiri su dali svoje priloge u novcu i zlatu. Obnavljani su zapušteni dijelovi gradskih bedema. U predgrađima nije bilo dovoljno kamena pogodnog za gradnju pa je korišten kamen sa ruševina napuštenih crkava, a rušeni su čak i nadgrobni spomenici. Sve je bilo podređeno odbrani grada.

Prema izvorima većine zapadnih historičara, Istanbul je tada imao između 40 000 i 50 000 stanovnika, ne računajući Italijane u Galati. Mnogi osmanlijski izvori navode da je grad nastanjivalo oko 200 000 stanovnika. George Sfrancez iznosi da je grad branilo 4 973 grčkih vojnika, od kojih je jedan dio bio dobro uvježban, a drugi dio je bila srednje uvježbana lokalna milicija. Sfrancez takođe bilježi da je bilo i 200 stranih vojnika. Drugi izvori iznose da je stranaca bilo znatno više. Uglavnom, većina izvora navodi brojku od oko 6 000 domaćih i 3 000 stranih vojnika. Đakomo Tedaldi je prisustvovao opsadi Istanbula pa u svom izvještaju kardinalu iz Avinjona navodi: „U gradu je bilo između 30 000 i 35 000 ljudi pod oružjem i još 6 000 ili 7 000 profesionalnih vojnika“.

Skoro svi zapadnjački historičari se uporno drže podatka da je Istanbul branilo oko 8 000 naoružanih ljudi. Zaista je začuđujuće njihovo očekivanje da iko ozbiljan povjeruje u to. Sve i da je tačan podatak o tadašnjih 50 000 stanovnika grada, zar bi oni skrštenih ruku posmatrali kako samo 8 000 vojnika brani njihov grad? Ako rasporedimo 8 000 vojnika na oko 16 kilometara gradskih bedema, doći ćemo do podatka da je na svaka dva metra bedema bio po jedan vojnik. Naravno, pod uslovom da su svi oni u svakom trenutku bili mobilni i spremni za ratovanje. Međutim, posade mnogobrojnih kula su bile efikasne samo ako su brojale najmanje 10 vojnika, tako da bi samo posade kula na kopnenim bedemima zahtijevale oko 2 000 vojnika. Osim toga, najmanje 1 000 vojnika je bilo u rezervi, a jedan dio njih se uvijek odmarao. U takvim okolnostima, uprkos krajnje povoljnom položaju u odnosu na napadača, branitelji ne bi izdržali ni jedan osrednji osmanlijski juriš. Konačno, borbe su trajale oko dva mjeseca. Za to vrijeme, posade na bedemima su se morale odmarati, a bilo je poginulih i ranjenih.

Sve ukazuje na to da je brojnost branilaca bila daleko veća nego što to iznose bizantijski hroničari, a čega se i zapadni historičari slijepo drže, želeći u to vjerovati. Naša procjena je bliska onoj koju iznosi Đakomo Tetaldi i Ahmet Muhtar. Grad je branilo između 35 000 i 40 000 naoružanih i vojno sposobnih branilaca.
Uprkos opširnim istraživanjima, organizacija tadašnjeg vojnog garnizona u Istanbulu je do danas ostala sasvim nejasna. Trupe za odbranu grada su imale različite vrste oruđa za borbu protiv opsade. Još za vrijeme Starog Rima korišteni su razni torzioni katapulti za ispucavanje kamenih i zapaljivih projektila. Takođe su imali na raspolaganju i oruđa za ispaljivanje velikih strijela i kopalja kao i snažne praćke za ispaljivanje projektila.

U svom arsenalu, branioci grada su imali i topove manjih kalibara koji su bili vrlo efikasni za odbrambena dejstva. Korištenje topova većih kalibara bi, zbog detonacija, narušilo konstrukciju gradskih bedema, pa ih zbog toga branitelji grada nisu ni imali. Osim toga, bizantijski carevi su odavno prestali sa ulaganjem u moderna naoružanja sve više se pouzdavajući u diplomaciju i pomoć sa zapada. Zato će se Bizantijci ubrzo uvjeriti u tačnost narodne poslovice: „Teško onom koga drugi hrani, a još teže koga drugi brani.“ Poznato je da je elitni dio vojske bio naoružan samostrijelima i musketama (primitivna puška) dok su strani vojnici, uglavnom Italijani, bili naoružani musketama.

Bizantijci su imali vrlo efikasnu grčku vatru. Cijelo vrijeme opsade su je izrađivali pod vođstvom Džona Granta koji je bio ekspert na tom polju. Smatra se da je bio Škotlanđanin. Iako je prvenstveno namijenjena za pomorske bitke, vrlo efikasno se primjenjivala u odbrani grada kad bi se napadači suviše približili bedemima ili kad bi se penjali uz njih.

Iako je izostala organizovana pomoć sa zapada, manje jedinice su ipak pristigle u pomoć svojoj kršćanskoj braći. Osim 200 vojnika pristiglih sa kardinalom Isidorom, u grad je stiglo i oko 700 dobro naoružanih i obučenih Đenovljana koje je predvodio Đovani Đustinijani Longo, iskusni ratnik i izdanak ugledne porodice Dorija. Tu je bio i Mauricio Kataneo, braća Beronimo i Leonardo de Langasko, tri brata iz porodice Bokjardo i još nekolicina neznanih Evropljana. U odbrani grada je učestvovao i princ Orhan sa nekolicinom pristalica. Naročitu radost je izazvao dolazak Đovanija Đustinijanija koji je imao velika iskustva u protivopsadnim operacijama.

Konstantin Dragaš mu je odmah povjerio komandu nad odbranom grada i dodijelio mu otok Lemnos kao nagradu u slučaju da se grad uspješno odbrani. Kasnije, kad je sultan Fatih osvojio Istanbul, Bizantijci su govorili da bi im i sultan iz Kaira poslao veću pomoć od one koju je poslala Evropa. Međutim, ta tvrdnja uopće nije utemeljena na činjenicama. Bilo je to kukanje gubitnika i svaljivanje krivice na svakoga osim na sebe...​